Našim mladima je poznata obitelj Špančić iz Pakraca. Kod njih smo bili 2. i 3. svibnja 2014. Njihova kćer Klara imala je intervju Tomislavu Šovagoviću. Intervju i svjedočenje je objavljeno u Glasu Koncila, 1. svibnja 2016./ Broj 17 (2184) /. Naslov intervjua je „Dubrovački snovi otisnuti s rijeke Pakre“. Klarino svjedočenje poklanjamo čitateljima našega portala.: „Bio je 4. svibnja 1995. Živio je grad na Pakri četverogodišnju opsadu, umoran, napaćen, neizvjesne budućnosti, gađan od velikosrpskih agresora, četnika koji su s vrha okolnih brda gledali na dojučerašnje doline u kojima su živjeli. I ubijali. Ali život bijaše jači. Tako i onoga četvrtka Vojnoredarstvene akcije »Bljesak« kada je Pakrac napokon odahnuo. U njemu i bolnica, s neizbrisivim tragom nezaboravnoga dr. Ivana Šretera, jednoga od simbola Domovinskoga rata. Još se u ranojutarnjim satima nitko nije uspio ni nasmijati »slobodni smo« kada je zaplakala Klara Špančić, kći (svojevremeno gradonačelnika Pakraca) Damira i njegove supruge Dubravke, prvo dijete potpuno slobodne zapadne Slavonije.

Dvadeset i jednu godinu kasnije Klara je pričljiva i vesela djevojka, a kada se prisjeti pakračkoga djetinjstva, priznaje da je ono provedeno pomalo drugačije u odnosu na vršnjake. »Zahvaljujući mami, njezinu ‘avanturističkom’ duhu i velikoj želji da nam pokaže da, osim razrušenoga Pakraca u kojemu provodimo svaki dan svoga djetinjstva, postoji ljepši, pozitivniji svijet. Često je taj bijeg od tmurne i poprilično negativne svakidašnjice bio odlazak na piknik u obližnja sela, šume, bilo gdje u prirodu, u Hrvatskoj i inozemstvu«, prisjeća se studentica Špančić, zahvalna roditeljima koji su nju, sestre Doru i Gretu te brata Grgura odgojili da više cijene duh nego materiju.

Roditelji su djecu učili i očuvanju kulturne baštine djelovanjem u Kulturnom prosvjetnom društvu »Sloga«, pokazujući da je pakračka povijest mnogo dublja i neuništiva unatoč svim namjerama neprijatelja kroz stoljeća.

Učili, ali i dopustili da se svatko izrazi na svoj način. S vremenom, Klara Špančić spoznala je da u njoj, umjesto osobnosti, uglavnom gledaju – gradonačelnikovu kćer. Odlučila se stoga na promjenu sredine i postala je studenticom Odjela za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje je na trećoj godini.

»Odlazak mi je dobro došao kako bih spoznala, još više nego prije, svoje mane i vrline, ono što me čini osobom kakva jesam; da bih spoznala da mi se teško mimikrirati, utopiti se u mnoštvu, prvo zato što sam poprilično glasna, javno iznosim mišljenje bez zadrške, ali naravno na odmjeren i pristojan način. Volim biti društveno aktivna«, napominje prvorođenica »Bljeska«, koja se uz studij posvetila i novinarskomu poslu, na studentskom radiju UNIDU, a članica je i studentskoga zbora. Pjevala je i u bendu mladih župe sv. Mihajla na Lapadu, u Studentskom katoličkom centru Dubrovnik (SKAC) trudi se, koliko stigne, animirati mlade da se što više približe Crkvi, da je ne promatraju (samo) kao instituciju. »Boga sam pronašla, mogla bih reći, kada i svoj vlastiti mir. Poanta je bilo koje religije ljubav, prvo prema samomu sebi. Naravno iznad nas je Bog, ali što se tiče ovozemaljskoga svijeta – prvo prihvatiti sebe, a kasnije ćemo moći i druge, zapravo sve, ljubiti. Tako nekako gledam na duhovnost, povezujem je odmah s riječju ljubav jer tada doista u mojim očima i ima smisao«, otkriva Klara, uvjerena da živi svoje najbolje godine.

Ususret kraju studija, pomalo i honorarno radi uz fakultet. Veli kako svaki dan upoznaje nove stvari, ideje, sitne životne putokaze koji je, vjeruje, vode u dobrom smjeru. Mladenačka joj je želja upoznavati nove kulture, otići na studentsku razmjenu putem programa Erasmus, usavršiti engleski jezik, baviti se odnosima s javnošću i organizacijskim poslovima.

U slobodno vrijeme čita, sluša jazz i drugu glazbu, upoznaje sve čari Dubrovnika, ne zaboravljajući rodni kraj, obitelj, Pakru, Papuk i pripovijest kako je sve počelo – u 6.45 sati buduće pakračke slobode 4. svibnja 1995., u gradu bez vode, devastirane župne crkve Uznesenja BDM, robne kuće »Budućnost«, porušenih zidova kuća, nerazorivih duša ljudi.

Pakrac je preživio, iako su njegova djeca otišla na različite strane države i svijeta. No to je već neka druga, nimalo bljeskasta priča. A Bljeskica s početka priče? Ona jedna riječ. Značenje? Tako je baka Barica odmah po rođenju prozvala svoju unuku Klaru“.