Na braniku – Gvozdansko

U nedjelju, 12. 1. 2014, biskup šibenski Ante Ivas imao je Misu povodom 436. obljetnice herojske obrane hrvatskih ognjišta od turske najezde koja se vojevala 13. 1. 1578. kod utvrde Gvozdansko.

Dobih preko e-maila biskupovu propovijed, i odlučih dijelove staviti na naš portal. Prije biskupove  propovijedi evo nekoliko riječ o  Gvozdanskom.

Gvozdansko, mjesto i župa nalazi se u sisačkoj biskupiji. Smješteno je na krajnjim granicama Zrinske gore. U vrijeme bitke kod Gvozdanskog utvrda je bila u posjedu obitelji Zrinskih. Po čemu je značajna bitka kod Gvozdanskog? Turci su više puta jurišali na utvrdu, ali je nisu uspjeli zauzeti. Branitelji su je branili dok im ne bi u pomoć stigla banska vojska. Ovaj puta Turci su započeli opsjedanje Gvozdanskog u jesen 1577., zauzeli okolne utvrde, spriječili dostavu hrane, vojne i druge materijalne pomoći. U utvrdi je bilo negdje oko 300 branitelja.  Poslije tri mjeseca opsade, branitelji su ostali bez hrane i ogrijeva, a zima zavladala. Trinaestog siječnja 1578. Turci su topničkom paljbom i s 10.000 vojnika udarili na utvrdu. Kad su prodrli unutra zatekli su na zaprepaštenje sve branitelje posmrzale od leda i izgladnjelosti.  Hrabri branitelji, radije su podnijeli smrt izgladnjelosti i promrzlosti nego da se predaju u dušmanske ruke. Bitka kod Gvozdanskog ostala je na hrabrenje svih pokoljenja, a obljetnica prisjećanje na njih i njihovu časnu smrt. „Navik on živi ki zgine pošteno“.

Iz propovijedi šibenskog biskupa mons. Ante Ivana, održane u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, 12. 1. 2014.

Zahvalni smo Bogu za bogatu kršćansku kulturu na kojoj je i Hrvatski narod vjekovima gradio svoj kršćanski, katolički i nacionalni identitet…

… cijela naša narodna povijest je u znaku križa, pod kojim je naš narod prolazio svoje teške, Getsemanske ure i krvave križne putove.., živio vremena teških pitanja,… Onako kako je Isus pitao Oca..: „Da li je moguće da me mimoiđe čaša ova, Oče?“…

Puno puta u svojoj povijesti hrvatski je narod morao postavljati to bolno Isusovo pitanje: „Zašto, Oče?“. Zašto, Avarima i Ugrima? Zašto Osmanlijama i Turcima? Zašto Krbava i Udbina, naša krvava sudbina? Zašto naš vapaj i krik Europa nije htjela čuti…? Ni Austrija ni Mleci? Tek Papa hrvatskim junacima poručuje: vi ste„antemurale Christijanitatis“… I pod Sigetom, Zrinski pita: „O zašto moram ja, ah, žrtvovat dijete, ženu,?… I odgovara ponosno: „U boj, u boj! Tako meni Boga velikoga, braniti ću Siget svojom krvlju. Ostavit vas braćo nikad neću,…

Zrin, Zrinski, i opet zlokobni zašto? Zašto nas opet nitko u Europi ne čuje ozbiljno? A Božić je 1577. Turčin opsjeda Gvozdansko… Ne može naprijed. S tisućama vojnika Beg opsjeda utvrdu. Brani je 300 hrabrih branitelja… Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, baruta. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim, ali nitko ne uzmiče! Odbijaju predaju, iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile se sve vatre u gradu. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. Pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati ni klicati pobjedi. 30-orica preostalih branitelja na svojim položajima, smrznuti, mrtvi. Zadivljeni junaštvom branitelja, turski zapovjednik naređuje da se nađe svećenik da ih pokopa kršćanski…

Zašto o mučeništvu i junaštvu tih branitelja tako malo znamo..? I zašto ne slavimo njihovo mučeništvo? To je pitanje svima nama! A mučenici Zrinski i Frankopani već vjekovima nude odgovor, nadahnut vjerom u Kristovo uskrsnuće i život vječni te poručuju iz Bečkog Novog mjesta gdje su smaknuti i iz zagrebačke Katedrale, gdje počivaju: „Na vik on živi ki zgine pošteno!“

Taj hrvatski zašto postaje sve zlokobniji: Beč, Pešta, Beograd… Srljanje u Jugoslaviju, u diktature, revolucije i strahovlade: kraljevska-srpska, nacistička, fašistička, i najduža i najokrutnija komunistička, partizanska? Svi su se oni suludo nadali da će na zgarištima kršćanskog humanizma podići novi svijet i novu religiju. Strašan je bio taj zašto: Logori, progoni, masakri, stravična „brisanja“ s lica zemlje. I zašto, opet Božić 1941.? Gvozdansko napadaju „partizani“, u vrijeme podnevne sv. Mise 50-tak hrvatskih stanovnika ubijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, crkva i cijelo selo zapaljeno… I tako tisuće Gvozdanskih, diljem Hrvatske, sve do Bleiburga, križnih putova, znanih i neznanih stratišta.., stotine jama bezdanki, kako piše suvremenik: „Tisuće su pale i padaju, razmrskani i podavljeni, razapinjani po križevima, klani kao janjci, jezovito vješani, potkivani kao konji, pečeni na ražnjima, izmrcvareni kao pseta, živi pokapani. Zato je naša tuga za njima, naša bol nad njima rasla do ludila…“ (Nikolić). Crvena revolucija je igrala svoj „dence macabre“, zadojena bezbožnom ideologijom i mržnjom protiv svega što je sveto, vjersko kršćansko, crkveno i hrvatsko. Iz „krvave komunističke kupelji“, kako je govorio Bl. Alojzije Stepinac izišli su nebrojeni hrvatski mučenici. I još ih nismo sve ni popisali…

I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?… I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrinj sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima“. Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario povrat oduzete imovine? … I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske.., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika…? „ Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?“

I danas se hrvatski narod nalazi pred novim i mučnim istim pitanjima, Zašto? Susrećemo ih posvuda? U selu i gradu, na trgovima i ulicama, na poljima i moru, posvuda… Mnogi pod njima stenju i umiru…

Zašto se u našoj državi tako bezočno ruši obitelj…

Zašto se u naše škole nasilno nameće opasno poguban ideologizirani tzv. zdravstveni, rodni i spolni odgoj..?

Zašto su vladajući sa svojim medijima i udrugama tako očito stali na suprotnu stranu od većine svoga naroda?

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim… I pjesme, pjevači i športaši, i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod.., izlaze u javnost, „podržavaju referendume“ umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa…

Zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.., čak i zloglasna i zločinačka UDBA?

Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda“, kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali… Zašto je gotovo 3000 sebi oduzelo život.., i nikome ništa?! Nisu ovo politikantska pitanja, kako će neki bijesno vikati, ali jesu ozbiljno sudbonosna životna pitanja ove zemlje, svim političarima, ali i svima nama. Moralna je i kršćanska dužnost ne šutjeti,…

Jer najveći je i najzlokobniji zašto bio: Zašto je desetljećima cijeloj naciji bila nametana potpuna šutnja o istini?… Izokretanjem povijesnih istina prekrajala se i preoblikovala povijest hrvatskog naroda…

Puno puta smo se osvjedočili u našoj hrvatskoj zbilji da su se zločinci slavili kao junaci i sveci, a sveci bili svedeni na sramotno zločinačko ime. „Tvorci takvih povijesnih prevrata i etičkih sunovrata živjeli su među nama, njihova su djela bili reklamirana u medijima, širili se institucijama i učilištima, doma i po svijetu… Mnogi od njih žive i danas među nama. I ne stide se svoje sramote, a mi se skanjujemo da im njihovu sramotu i zlodjela jasno stavimo pred oči“ (Rošćić)…

 Pitamo se, zašto u našoj domovini mnoge obuzima tako zastrašujuće paničan strah i bijeg od istine, od cjelovite istine o našoj povijesti, dalekoj, bliskoj i sadašnjoj? Zašto toliko kukavičluka, mržnje i bijesa, javnog vrijeđanja i medijskog linča?…

Gvozdansko, nam i danas… poručuje… da se ne smije uzmicati ni bježati….  Istina je da treba bježati od zla i napasti Zloga,… Ali, ima vremena kad ne smije biti uzmaka, kad se ne smije bježati, bez obzira na cijenu. To su vremena kad se nasrće na našu vjeru i pouzdanje u Boga, na njegovu Istinu i ljubav, na njegove zakone i zapovijedi.

Ne smije biti uzmaka pred napadima na naše obitelji i djecu.

Ne uzmiče se kad je napadnuta Domovina, njeni branitelji i graditelji. Naš Gospodin nije uzmicao ni pred križem. Mnogi su ga slijedili, kao i Gvozdanski mučenici, i unatoč smrt, pobijedili! Zahvaljujući njima „još smo tu na tvrdoj siki!“