Po završetku Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. i kasnije, manje skupine hrvatskih vojnika i civila se nisu predavale komunističkim vlastima nego su se povlačili u brda i planine. Nazivali su se Križari. Komunističke vlasti su ih nazivali «škripari». Dio Križara je bio iz skupina hrvatske vojske koji nisu išli na povlačenje prema Bleiburgu i Dravogradu, nego su se u prevratu odmah povukli u brda i planine. Drugi dio Križara je bio iz skupina koje su preživjeli Križne putove; u povratku s Križnoga puta nisu se zadržavali kod svojih rodnih kuća nego su se našli u brdima i organizirali Križarske skupine. Treći dio je bio iz civilstva: bili su to oni koji nisu htjeli prihvatiti komunističku državu i komunistički sistem pa su se pridružili hrvatskim vojnicima u Križarima.

Svi su oni otišli u Križare nadajući se kratkotrajnoj komunističkoj vlasti, da neće dugo potrajati partizanska najezda, da će ubrzo doći do protuudara hrvatskih jedinica koje će postići oslobođenje od partizana i komunista.

Skrivali su se najčešće u brdima u sjenicama, stajama, torovima, škripinama i različitim drugim skrovištima.

Skupine Križara su se od prevrata 1945 sve do početka 1948. zadržavale na širem prostoru Kruševa: od Orlovca sve do sretničkoga gaja. U tijeku 1947. udbaški pritisci su bili sve veći i veći. Križari su počeli ginuti (Miljkovići, Kozica, Čula). Zbog UDB-aški pritisaka Križari su se iz Kruševa preselili u Planine: na Vran i Ljubušu. U Planinama su u poznatim udbaškim akcijama 1949. pohvaćani i poubijani.

U Kruševu je postojala trajna povezanost Križara s većinom naroda, posebno s pojedinim osobama po selima. Križari i križarske ideje su bile podržavane od naroda. Zbog povezanosti s Križarima narod je u Kruševu pet godina poslije prevrata živio pod stalnim «policijskim satom», pod velikim strahom od UDB-aša.

Prehranjivali su se hranom donesenom u određeno dogovoreno vrijeme iz sela. Najčešće su hranu Križarima nosile seoske djevojke. One su nerijetko bile i jedina veza između Križarskih skupina i sela.

Sve veze s Križarima postepeno su komunističke vlasti otkrivale i strogo kažnjavale. Komunisti su u smislu preuzimanja i čuvanja vlasti postepeno svoj utjecaj proširivali do u svaki zaseok po Hercegovini. Odmah nakon prevrata 1945. su u svakom selu imenovali seoske odbornike. Pored odbornika koji su spadali u službene organe vlasti po selima su određivali i nalazili UDB-aške doušnike.

UDB-aški doušnici su bili vrlo opasni. Bili su manje javni, ali se i do njihovih imena dolazilo. Imali su sve ovlasti na licu mjesta. Nad njima nije bilo zakona.

UDB-a je preko UDB-aški doušnika i odbornika kontrolirala sva događanja po selima. Organizirala je UDB-a i štab u Kruševu, najprije za kratko vrijeme kod Vrebaca u Čulama, potom je bio centar štaba prebačen na Selišta. Iz štaba su kontrolirali cijelo Kruševo. Bilo je u štabu uvijek po desetak UDB-aša.  Štabovi su imali šire ovlasti privođenja i suđenja i prijekih postupaka. Imali su ovlasti sve do prijekog suda i kažnjavanja do iznemoglosti i smrti. Za bilo koji udbaški postupak, udbaši nikomu nisu odgovarali nego su bili nagrađivani. U Štabovima su po udbaškoj liniji postavljani ljudi, bilo Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Poslije lipnja 1946. i događanja na Krivodolu pored štaba na Selištima imali su organiziranu i policijsku (UDB-ašku) postaju na Krivodol.

Od prevrata 1945 pa sve do 1947. u Kruševu je bila česta pojava i najava «policijskog sata». Policijski stat je bio zakon života ili smrti. Više osoba je u Kruševu za vrijeme policijskog sata ubijeno.

Od prevrata 1945. do 1950. trajalo je u Kruševu teško poratno stanje. To je bilo vrijeme čestih hapšenja, otimačine stoke i poljoprivrednog uroda u ljetini. Bilo je to vrijeme u kojima je u Kruševu vlado strah i nesigurnost, maltretiranje, i premlaćivanje.

Više puta su hapšeni Kruševljani zbog sumnje da su surađivali s Križarima. Dok sam razgovarao sa zatočenicima osumnjičenim i zatočenim zbog suradnje s Križarima jedan od njih zgodno reče: «vazda se puštalo i zatvaralo». Negdje oko 150 Kruševljana je hapšeno i vođeno u pritvor na preslušavanje zbog optužbe da su surađivali s Križarima. Neki su bili suđeni zbog odbijanja da prihvate komunističke Zadruge.

U tri navrata su hapšeni u većim (do četrdeset osoba) skupinama i optuživani za suradnju s Križarima. Prva veća skupina je uhapšena u lipnju 1946., druga u jesen 1946., treća u siječnju 1948. U svim hapšenjima bila su blokirana sela u Kruševu. Teško se moglo iz sela izvući i skloniti dok ne prođe UDB-aška najezda.

Uhapšeni su optuživani su da su Križarima nosili hranu i odjeću, da su se s njima nalazili u brdima, da su im pokazivali putove, da su ih pratili od mjesta do mjesta, da su im donosili lijekove, da su im odnosili i donosili poštu.

U hapšenjima služili su se varkama. Po noći bi zvali i lupali po kućama i govorili «spremni». Ako su se vrata otvorila, onaj koji ih je otvorio bio je odmah uhapšen. Takve varke su bile vrlo opasne: za ne otvaranje vrata i Križari su kažnjavali.

Uz to: UDB-aši su izdali naredbu da se mora svaka nepoznata osoba koja se pojavi u selu prijaviti u UDB-aški štab na Selištima. Zbog provjere: znali su se UDB-aši obući u Križarsku uniformu i proći po selu i tako provjeravati da li će se izvršiti naredba o prijavi kretanja nepoznatih osoba po selu. Svako ne prijavljivanje su nemilice kažnjavali. Prijavljivanje nepoznate osobe nije bilo kažnjavano samo od UDB-aša nego ukoliko bi netko prijavio Križara isto tako bio je kažnjen ali od Križara. Naime, ako je netko Križara prijavilo u UDB-aški štab, Križari su takvoga kažnjavali. Tako je bilo opasno i prijaviti i ne prijaviti.

Različita se svjedočanstva prepričavaju u Kruševu vezana uz pogibiju odbornika na Krivodolu i na Sretnicama. Jedni kažu da su ubojstvo organizirali i montirali UDB-aši sa svojim mladim SKOJ-evcima. A drugi kažu da su pogibije vezane uz Križarske osvete i ne izvršavanje Križarskih naredbi i zahtjeva. Svakako poslije ubojstva Odbornika na Krivodolu i na Sretnicama mnogi Kruševljani su završili u zatvoru i slijedila je velika potraga za Križarima i osnivanje UDBA-škog štaba na Selištima

U hapšenjima najprije su uhapšenog vodili u sabirne centre: Podgorje; Krivodol, Ljuti Dolac, Čitluk, Široki Brijeg. U sabirnim centrima su ostajali par dana. Većinom su uhapšeni iz sabirni centara vođeni na suđenje u Mostaru pred vojni ili Okružni sud.

Vrijeme provedeno u sabirnim centrima razlikovalo se od osobe do osobe. One osobe koje su bile popustljive pa sve priznavale ili druge odavale blaže su UDB-aški istražitelji maltretirali. One osobe koji su odbijali tražena priznanja i odbijali odati neko ime bili su maltretirali, vješani za ruke, prebijani i premlaćivani «svime i svačim».

Mučna i teška  ispitivanja, pretresi, maltretiranja za vrijeme sudskih procesa su graničila sa neizdržljivosti. Obično je iznuđivanje priznanja započinjalo uvjeravanje lijepom pričom – riječima, navođenje pričama koje su bile izmišljene ali moguće za povjerovati, premlaćivanje u različitim načinima: udaranje nogama i čizmama, šakama, pendrecima, lupanje od zid, gaženje nogama na podu. Najteže je bilo vješanje za ruke koje su bile prije svezane na leđa pa onda za njih obješeno. Polijevanje vodom s većih visina, mučenje glađu i žeđu. Nakon maltretiranja i mučenja mnogi po mjesec i više dana nisu se mogli hraniti svojim rukama ni vode piti, netko ih je morao hraniti.

Ako se uporno nije priznavalo ono što su istražitelji tražili i pitali slijedili su sve teži i teži postupci istražnih tužitelja i njihovih suradnika u samicama i podrumima.

U tijeku ispitivanja suci istražitelji znali su nuditi optužene cigarama i bombonama. I cigare i bombone su bile opijum. Mnogi optuženi su govorili da su «propivali», odnosno sve priznavali, nesvjesno, u nekom buncilu i čudnom raspoloženju poslije zapaljene cigarete ili uzete bombone od tužitelja ili istražitelja; da su odgovarali onako kako je bilo traženo da se odgovori.

Istražitelji su se služili varkama, rekli bi da im je sve već rečeno i da sve znaju samo treba priznati i sve će biti u redu. Nagovarali bi ako se prizna da će se priznaje imati u vidu. Ako se nije priznavalo ono što se tražilo odmah je slijedilo mučenje i pendreci.

Nadalje mnogi od optuženih nisu znali ni čitati ni pisati, pa su potvrđivali i ono što nije bilo pročitano pred njima.

Ako netko od uhapšenih nije bio osuđen obično se nakon jednog ili više dana ispitivanja i premlaćivanja vraćao kući isprebijan i ispaćen.

Bilo je i onih koji su naivno izdavali mnoge ljude po selu. Govorili su da su vidjeli i ono što nisu vidjeli, da su čuli i ono što nisu čuli, samo eto kao da se dodvore istražnim tužiteljima.

Uhapšeni u siječnju 1948. su pripovijedali kako se u njihovim postupcima često doticalo imena biskupa Čule i don Ante Romića; posebno don Ante Romića. Tražili su prikladne svjedoke protiv don Ante, kruševskog župnika i tako pripremali njegovo hapšenje. Od uhapšenih je traženo da svjedoče da je don Ante Romić pred njima govorio protiv države, partizana, komunista, da je govorio kako će se brzo vratiti hrvatska vojska i osloboditi zemlju od partizana.

Najgore što se Hrvatima moglo dogoditi je to što su partizani i komunisti preko Križara i seoskih odbornika zavađali hrvatski narod. Jedni i drugi su iste krivi istog naroda ali su stali silom ili milom u različite političke pravce. Noć je u Kruševu «jela» jedne i druge. Zbog jedinih i drugih stradavali su Kruševljani, obični ljudi, bez razlike muški i ženske; bilo politički krivi ili ne.

U Kruševu su ostala mnoga imena Udbaša u lošem sjećanju. Prepričava se o njima, kao o ubojicama Hrvata. Ubijali su «u kratkim postupcima» na licu mjesta ili u montiranim sudskim procesima. Bilo ih je iz Trebinjske šume iz Podveležja iz Gornje Drežnice, iz okolice Bune i Čapljine

Neka ime Križara koja se spominju u Kruševu: Ante Bačić iz Neum Kleka pomoćnih zapovjednika Nikole Vladića, Zlatko Bevanda s Dobrog Sela, Lovre Bošnjak – Lagumović s Risovca, Mile Bošnjak, Franjo Brljević s Bune, Boško Bule iz Čapljine, Ante Bulić, Stanko Cvitković iz Miljkovića, Stanko Ćavar, Ante Ćorić s Bune, Božica Ćubela križarska kurirka, Katica Dević iz Nove Gradiške, Pero Drežnjak, Božo Dujmović iz Ilića, Pero Džolo iz Biograca, Niko Filipović iz Čapljine zapovjednik skupine, Šimun Golemac, Božo Karačić, Karlo Karačić, Stipe Karačić, Miško Kitin ispod Žabe kurir zapovjednika Ivice Milasa, Slavko Krešić iz Vihovića, Stojan Krešić iz Vihovića, Ilija Ljubić, Ilija Ljubić, Božo Mandić, Tomo Mandić, Ante Marijanović – Šarić s Krivodola, Nedo Markotić iz Ilića, Ivica Milas zapovjednik skupine, Marijan Naletilć, Slavko Naletilić, Ivan Pavković, Stanko Pavković, Stojan Puljić iz Dubrava, Stanka Raič sa Jasenjana, Jozo Soldo – Ćaća iz Doljana kod Jablanice, Zlatko Šimunović križarski  kurir, Vinko Škrobo, Božo Tadić iz Ljutog Doca, Mladen Vego, Jozo Vidović – Busovača (iz Busovače), Mate Vidović, Niko Vladić zapovjednik skupine, Pero Vladić, Ante Vučina, Stojan Zovko iz Mostara,

Među križarima bio je poznat Ante Vrban i Benko Penavić. Penavića su Udbaši ubili u planinama. Mrtva su ga donijeli na Široki i objesili na mostu. Visio je više dana kao udbaški znak zastrašivanja.

Mile i Stipe Puce iz Podgorja: nisu bili u pravom značenju riječi Križari, ali su se pune dvije godine  sakrivali u Podgorju iznad Pucinih, odnosno Petrinih kuća. Po dolasku s Križnoga puta kući nisu se pokazivali javnosti nego su iskopali bunker u ogradi iznad kuće i dvije godine su se u njima sakrivali. Poslije dvije godine sakrivanja po bunkerima iznad kuće sklonili su se obadvojica iz Podgorja. Poslije bježanja iz Podgorja nitko ih nije prijavio UDBI i za njima nije raspisana potjernica.