Prisjećanja na Križni put: preživjeli hrvatski vojnika iz Drugog svjetskog rata sudionika Križnog puta od Bleiburga i Dravograda 1945.

Križni put Križni put Zlate Hrste i Vese Vidačka

Razgovor sa Zlatom i Vesom vođen je u prosincu 1989.

Križni put Zlato je iznio prisutnima na Misi zadušnici za poginule i nestale Kruševljane u Drugom svjetskom ratu. Misu smo imali 14. 8. 1990.

Zlato je rođen 17. 11. 1924. u Podgorju. Otac mu je Jozo i majka Anica r. Miloš.

Veso je rođen 3. 11. 1925. u Podgorju. Otac mu je Nikola i majka Anica r. Primorac.

Zlato i Veso su bili sudionici hrvatske vojske u Drugom svjetskom ratu i Križnoga puta.

Pravac njihova Križnog puta: Dravograd – Blajburg – Zagreb – Sisak – Osijek – Petrograd – Zrenjanin – Pančevo – Kruševo.

Zlatino i Vesino svjedočenje s Križnog puta: Većina naših stradalnika u Drugom svjetskom ratu i nakon završenog rata je stradala na Križnom putu i po logorima novoformirane države. Mi za one koji nisu preživjeli danas kažemo «nestao 45.», jer se ne zna mjesto nestanka. S ovom riječju «nestao» htjelo se puno toga do danas reći. Nije se smjelo pričati pa onda bi se samo reklo «nestao 45».

Nakon završetka rata i svih događaja koji su se odigravali oko završetka rata, hrvatska vojska se povukla prema Sloveniji i Austriji u Bleiburg i Dravograd. Mislio se prijeći u Austriju i zatražiti zaštitu. Međutim uz nadlijetanje engleskih aviona iznad Bleiburga i Dravograda uz naređenje lorda Velingtona naređeno je da se hrvatska vojska preda partizanima i da im se oduzme oružje.

Kažem partizanima, partizanima koji u većini nisu ni bili partizani nego dojučerašnji četnici koji su se presvukli u partizane. Oduzeto nam je oružje uz riječi «predajte oružje rata više nema, do sada je brat brata ubijao, a od sada smo braća svi. Bacite oružje i moći ćete se vratiti svojim kućama.» Oružje je bačeno, a nas su poveli u različitim kolonama u različitim pravcima ali u istim Križnim putovima.

Iz Dravograda i Bleiburga jedna kolona je krenula prema Velebitu, jedna prema Pančevu, jedna prema Kostajnici, dvije prema Kozari, jedna prema Lepoglavi i jedna prema Jasenovcu. Svaka od njih je brojila više desetina tisuća ljudi.

Odmah nakon blajburškog i dravogradskog polju izginuo je veći broj hrvatskih vojnika. Najviše ih je izginulo odmah u Mariboru i mariborskim okolnim šumama. Izginuli su odmah nakon riječi «više rata nema od sada smo braća.» Po svim međunarodnim sporazumima poražena vojska koja je ostala bez oružja treba biti izvedena na sud i u sudskom procesu nejasna pitanja se rješavaju. Hrvatskoj vojsci za koju su do dana današnjega govorili da nije poubijana sud je bio Križni put.

Opisivati svaku kolonu je nemoguće, u svakoj od njih slična muka se doživljavala. Opisati ću kratko kolonu Križnog puta u kojoj smo sudjelovali Veso Vidačak i ja. S nama su u istoj koloni bili i mnogi drugi iz Kruševa.

U koloni Križnog puta krenuli smo iz Dravograda prema Zagrebu, Sisku, Pančevu i dalje prema Kosovu, do različitih srpskih rudnika.

Od Dravograda uputili su nas prema Zagrebu i Sisku. Pošavši iz Dravograda nakon nekoliko kilometara izlazili su partizani iz šuma i počeli su nas stiskati u kolonu.

Prije Zagreba razdvojili su nas u dvije kolone. Jedna je otišla prema Zagrebu a druga je nastavila prema Sisku. Veći dio Kruševljana upućen je u koloni prema Sisku. Do Siska su nas samo proveli, zaustavljali se nismo nigdje.

U Sisku: U Sisku su nas ispitivali. Donijeli su neke knjige i pitali nas tko je kada u koju vojsku otišao i da nitko ne smije lagati, jer da oni sve znaju, jer da sve piše u onim knjigama. S knjigama koje su pokazivali samo su nas zastrašivali. Trebalo se tu snaći i odgovoriti. Jedan odgovor je svrstavao u jednu kolonu drugi u drugu. Bila je velika neizvjesnost kud koja kolona vodi. Pokazalo se kasnije da je ona druga kolona vodila u smrt. Nitko od Kruševljana koji se odgovorom svrstao u onu drugu kolonu, poslije Siska nije više viđen živ. Tko se god u Sisku prijavio da je imao bilo koji čin ili ustaški ili domobranski nestao je.

Od Siska smo krenuli preko Bjelovara i dalje prema Osijeku. Na putu prema Osijeku tko nije mogao ići na licu mjesta je ubijan.

U Osijeku je bila još jedna podjela: jedni koji su otišli u ustaše 1941., 1942., i 1943. otišli su na jednu stranu. I druga skupina u kojoj sam i ja (Zlato) bio bili su oni koji su otišli u ustaše 1944. Moja kolona Križnog puta krenula je iz Osijeka preko Petrovaradina prema Zrenjaninu. U Zrenjaninu su nas opet podijelili: jedna skupina je pošla na salaše, a druga je krenula prema Kosovu i Makedoniji u rudnike. Jedan oveća grupa kopala je u rudniku u Trepči. U Trepči je ta grupa ostala oko pola godine i premješteni su u Bor, također u rudnik. Mnogi iz tih rudnika se nikada kući nisu ni vratili a poneki su još živi, koji svjedoče o zlu koje se dogodilo razoružanoj hrvatskoj vojsci u kolonama Križnog puta od  Dravograda i Bleiburga.

Nakon Osijeka, kad su ostali u koloni oni koji su stupili u ustaše 1944., nisu više ubijali.

Samo oni koji su preživjeli mogli su do sada shvaćati jedan drugoga i u duši tajiti svoje muke. Zvali smo se međusobno suborci. Zahvalni smo Bogu što sada prije nego što umremo možemo svoje muke i patnje Križnog puta prenijeti i vama.

Svim pokojnima koji su nastradali na Križnom putu, molimo kod Boga pokoj vječni. Nama koji smo na Križnom putu živi ostali i svim Hrvatima i Hrvaticama poručujemo da budemo i ostanemo pošten, mirotvoran narod. Gradimo svoj život na pomirenju i miru.