Prisjećanja na Križni put preživjelih hrvatski vojnika iz Drugog svjetskog rata sudionika Križnog puta od Bleiburga i Dravograda 1945.

Križni put Franje Rozića – Ministra i Boška Kordića Andrijina

Razgovor s Franjom Rozić – Ministrom i Boškom Kordićem imao je i uvod napisao Ivan – Ićan Kordić Ivanov. Ićan je s Franjom i Boškom razgovarao u srpnju i kolovozu 2002.

Ivanov Uvod: Novija hrvatska povijest pamti događaje koje bi suvremena historiografija trebala znanstveno analizirati i obraditi. Ta tvrdnja se najviše odnosi na stradanje Hrvata u Bleiburgu, križnim putovima, kolonama smrti, stratištima represijama po zatvorima, prisilnom radu i slično. Poznato je da je o ovoj problematici komunistička Jugoslavija šutjela, dok su povjesničari izvan nje o stradanju Hrvata u Bleiburgu pisali. Naravno, knjige su bile podložne cenzuri tako da su bile teško dostupne ljudima koji bi mogli nešto više saznati o spomenutoj problematici. Poznato je da je uloga Engleza u svezi s Bleiburgom i blajburškim žrtvama bila presudna i sramotna.

Ako se vratimo u noviju povijest, nije teško zaključiti da je zaslugom Engleza stvorena Kraljevina SHS. Englezi su javno podržavali četnički pokret Draže Mihajlovića, ne samo moralno nego i materijalno. Kulminaciju svega antihrvatskog Englezi su napravili u svibnju 1945. kada su više stotina tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i civila predali partizanima u činjeničnu smrt.

Dio razoružanih hrvatskih vojnika i civila odmah je stradao u blajburškom polju. Oni preživjeli  krenuli su u velikim kolonama, križnim putovima, putovima smrti, kako bi našli spas, a zapravo su išli u smrt.

Što se događalo početkom 1945. Vidjelo se da je ratu kraj. Njemačka vojska se povlačila s Istočnog fronta. Četnici su se preko noći preobukli u partizane. Hrvatska vojska se povlačila prema Sloveniji i Austriji. Cilj povlačenja hrvatske vojske i civila prema austrijskoj granici bio je predaja Englezima za koje se mislilo da će ih prevesti do Italije, a kad se stvore uvjeti za povratak vratit će se u domovinu. Pregovori su vođeni između predstavnika hrvatske i engleske vojske. Pogubni su pregovori bili za hrvatsku vojsku. U pregovorima s hrvatske strane su bili generali Herenčić i Servacy. Posljedica pregovora je bila razoružavanje hrvatskih jedinica, predaja partizanima, uz prijeteća nadlijetanja engleskih aviona.

Odmah poslije predaje u svibnju 1945. započeo je pokolj hrvatskih vojnika. Preživjeli su iz Bleiburga krenuli u Hrvatsku u kolonama smrti, i križnim putovima. Kolone Križnih putova su se svakim danom smanjivale, ljudi su ubijani, iscrpljeni nisu mogli dalje, ostajali su uz cestu, goli, bosi, gladni, rijetki su došli kući.

Dio Kruševljana bio je vinovnikom blajburških događanja, križnih putova i kolona smrti. Kruševo je dalo u posljednja tri rata 213 žrtava a najviše ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu koji je odnio 168 života. O tim strašnim i teškim danima kolona smrti svjedoče: Franjo Rozić Matin – Ministar i Boško Kordić Andrijin obojica sa Sretnica.

Franjo Rozić – Ministar

svjedočenje o Križnom putu

Franjo je rođen 22. 10. 1924. na Sretnicama, otac mu je Mate i majka Iva r. Božić. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u domobranima. Službovao je 1945. u Mostaru.

Franjin pravac Križnog puta: Bleiburg – Dravograd – Sloven Gradec – Ljubljana – slovensko hrvatska granica – Samobor – Velika Gorica – Sisak – Daruvar Slavonska Požega – Slavonski Brod – Bosanski Brod –  Maglaj – Sarajevo – preko Ivana  – Mostar Ćelovina – Kruševo

O Križnom putu Franjo pripovijeda: Iz Mostara sam krenuo na povlačenje hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji. Krenuli smo iz Mostara prema Sarajevu, Kiseljaku, Lašvanskoj dolini, Travniku, Derventi, Zagrebu, Samoboru i do Bleiburga. Sjećam se i nekih zapovjednika: Kadragić, Vitasović i general Bilušić. Na putu prema Austriji imali smo borbe s partizanima kod Ljubljane. Partizani su nas dočekali, pucalo se, ne zna se od kuta i tko puca, sa sviju strana uz put je pucalo.

Već 15. svibnja 1945. vidjeli smo da od nas nema ništa, da ćemo biti nečija žrtva. Znali smo da je general Herenčić išao na pregovore i kad se vratio sa pregovora nije on održao govor nego Boban i Luburić. Tada nam je jasno bilo da nešto nije uredu. Znam da je Luburić govorio da moramo ići preko brda i da nas čekaju borbe i da ponesemo municiju, sve drugo što bi nas u putu opterećivalo da ostavimo. Išli smo oko pet kilometara uz brdo i tu sam se slučajno sreo s bratom Nikolom, tu sam sreo Juru i Jozu Rozića sinove Ivanove sa Sretnica. Odatle smo se vratili prema dravogradskom polju. Gdje smo i prenoćili. Tu su sa mnom bili Karlo Rozić – Perić, Stipe Bevanda – Pešić, Marko Ćorić sa Selišta, Rade Juričić iz Čitluka i Dane Primorac – Grgić. Te večeri mi je brat umro. Kad smo ujutro ustali, partizani su došli da se predamo. Međutim ja nisam htio ići dok brata ne pokopam. Dok sam se prepirao s partizanima od jednoga sam dobio dobar degenek – batine. Međuvremenu došao je oficir, i pita «Bre, u čemu je spor»? Ja sam rekao da ne mogu ići da mi je tu mrtav brat i da ga moram pokopati u što se partizanski oficir uvjerio na temelju dokumenata. Kasnije me je taj oficir sa sobom poveo. Mislio sam da će me ubiti. U blizini je bilo groblje i kapelica. Groblje je bilo puno drvenih križeva i posumnjao sam da ćemo svi tu izginuti i da će nas u to groblje ukopati. Dao mi je ašov i krampu, iskopao sam grob. Pomolio se Bogu i pokopao svog brata Nikolu. Osobne stvari mog brata (novac, prsten i sat) dao sam oficiru ali nije htio uzeti. On mi je rekao: «Ko od mrtvaca uzima taj kući ne dolazi.» Poslije mi je rekao da idem u kolonu i da uzmem hrane za dugi put. Predali smo se 15. svibnja 1945. partizanima na dravogradskom polju. Partizani su nam rekli da sve osobne stvari predamo njima. Svi domobrani koji su bili sa mnom su isto uradili. Partizani su počeli skidali bolja odijela i bolje čizme sa nas. Stipe Bevanda – Pešić i ja skinuli smo po partizanskom naređenju odijela i obuću, tako da smo došli polugoli do Velike Gorice.

Od Dravograda u koloni Križnog puta prvi logor je bio Sloven –Gradec, drugi Ljubljana. Nekoliko dana poslije našli smo se na nekoj poljani na granici između Slovenije i Hrvatske. Odmah su počela nasumice ubijanja. Puštali su neke otrovne plinove, suzile su nam oči. Jedan je oficir došao na konju i rekao: «Tko ne može ići bit će na licu mesta ubijen.» Često je kolona prekidana, morali smo trčati. Ako je netko tražio vode ili hrane takve su odmah ubijali. Mrtve uz put nitko nije pokapao. Došli smo do Samobora. U Samoboru smo ostali nekoliko dana i krenuli prema Velikoj Gorici. Svaki dan nas je bivalo sve manje i manje. Iz Velike Gorice krenuli smo prema Sisku.

U Sisku su razvrstavali domobrane od ustaša. Vidio sam u Sisku Stipu Kordića Jurina sa Sretnica. Zvali smo ga da ide s nama ali mu nisu dali partizani na kapiju proći. Vidan Rozić – Perić sa Sretnica je bio razvrstan s ustašama ali se on spasio. Tu su ostala starija godišta ustaša i ja ne znam je li se itko spasio tko je u Sisku ostao osim Vidana Rozića koji se nekako izvukao i k nama priključio. Iz Siska smo krenuli prema Daruvaru.

U Daruvaru su nas smjestili u logor koji je bio u voćnjaku. Tu smo jeli lišće sa voćnjaka jer nam nitko nije davao hranu već više dana. Jedno jutro dođe jedna partizanka, postavi šarac – mitraljez. Razvuče redenik i zapuca po nama. Nije mi poznato koliko je tu ostalo mrtvih. Odmah sutra nastavili smo put dalje da bi se zločin sakrio. Iz Daruvara smo pošli prema Požegi.

U Slavonskoj Požegi smo našli jednu kolonu hrvatske vojske koja je bila u žici. Tu sam vidio Ivana – Iću Zovku Nikolina sa Sretnica, Boška Kordića Andrijina sa Sretnica, Niku Delića Jakovljeva sa Krivodola, Peru Marinčića, Skendera Pehara – Popovića i Matu Filipovića Stipanova iz Krehina Graca. Jedno jutro kolona je krenula postrojena po osam vojnika i civila. Dobili smo po jedan kruh na četvero. Vojnici koje smo zatekli u žici u Požegi rekoše nam da im je rečeno da će im biti dugo marširanje, da iziđu oni iz kolone koji su iznemogli. Iz kolone je izišao Boško Kordić Andrijin, Mate Filipović i ja i ostali smo živi. Koliko se sjećam da je nekakav zapovjednik govorio da kolona broji oko 20 000 ljudi koji su krenuli prema Osijeku (dalje o koloni prema Osijeku čitaj u naslovu svjedočenja Jure Puce). Kolona u kojoj sam ja bio krenula je iz Slavonske Požege prema Slavonskom pa onda Bosanskom Brodu.

U Bosanskom Brodu svakog desetog su obilježavali crvenom olovkom i izvodili iz kolone. Sudbina tih izvedenih nije mi poznata. Među onima koji su bili obilježeni bio je i Mirko Božić Stipanov iz Podgorja. On se prije polaska iz logora noću provukao ispod žice i vratio nama u kolonu. Na Križnom putu došli smo u Maglaj, jedino mjesto uz put gdje nas nitko nije dirao ni tukao. Iz Maglaja smo dalje nastavili pješke kao i do sada do u Sarajevo.

U Sarajevu je bila prozivka. Sve su nas prozvali osim rečenog Mirka Božića koji je bio u Bosanskom Brodu obilježen crvenom olovkom i prekrižen. Mirko je u prozivci prešutio. Nastavili smo put u Mostar. Iz Sarajeva do Mostara, preko Ivana, nitko nas uz put nije tukao ni udarao.

U Mostaru su nas smjestili u Ćelovinu. U Ćelovini je ponovo bila prozivka. Neke su odmah izdvojili u stranu. Što je bilo s izdvojenima ne zna se točno. Svakako nitko se od njih nije pojavio kući živ. U Ćelovini su nas sve pojedinačno vodili na ispitivanje. Neke su poslije ispitivanja pustili kući, neki su ostali i dalje u Ćelovini. Ja sam ostao među onima u Ćelovini.

Zatvor u Ćelovini: Poslije ispitivanja redovito smo išli na prisilne, teške fizičke radove. Ja sam išao na prisilni rad na Tersanu ispod Čapljine. Na prisilnom radu u Tersani ostao sam do amnestije.

Boško Kordić Andrijin

svjedočenje o Križnom putu

Boško je rođen 22. 12. 1914. na Sretnicama. Otac mu je Andrija i majka Matija r. Bevanda – Lucić.  Otac Andrija kao hrvatski vojnik i časnik je poginuo u austrijskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Na fotografiji su Boško i supruga Matija.

Boškov pravac Križnog puta: Maribor – Slavonska Požega – dalja dionica Križnog puta mu je ista kao i kod Franje Rozića – Ministra.

Stari Boško priča: Našli smo se na Vukovu Klancu (kod Neuma). Na Vukovu Klancu nam je dijeljena municija. Prije nego smo dobili municiju s brda je zapucalo. Neki su se razbježali u zaklon. Po prestanku pucnjave ponovo smo se sakupili. Znam da je tu jedan dalmatinac poginu. Sa mnom je bio Stojka Puce sa Selišta i Nikola Ereš sa Sretnica. Iz Vukova Klanca otišao sam kući. Od kuće  sam krenuo prema Banja Luci. U Banja Luki smo čekali vlak tri do četiri sata. Vlak je kasnio jer je vlakovođa poginu. S vlakom smo prešli u Hrvatsku: Zagreb, Krapinu. Zapovjednik mi je bio Škrebin Rudolf. Zapovjednik satnije Ličanin Josip Manolić. Došli smo u Sloveniju. Uz put je pucnjave bilo. Pucali su četnički-partizani s brda. Sjećam se borbe kod Celja. Tu su na nas sa svih strana pucali. Sastale se vojske i ne zna se tko na koga puca. Ja sam bio topnik ali mi je top ostao na Savici. Imao sam neku pušku, municije malo. Hrane je bilo slabo. Bili smo većinom gladni. Žene su kroz Hrvatsku prema Sloveniji davale hrane, bacale kroz prozor. Iz Celja sam došao u Maribor. U Mariboru  sam noćio tri noći i tu nama je rečeno da odložimo oružje. Rečeno nam je rat je gotov, ide se kući. Mi smo vratili oružje i odatle smo pošli pješke u kolonama.

U Mariboru je među vojskom nastalo rasulo. Nitko nije znao kud će krenuti. Došli smo do Slavonske Požege gdje su bile neke konjušnice koje su ostale od stare Jugoslavije. Uz put su iznemogli ostajali. Što je bilo s njima ja ne znam. Sa mnom su bili od poznatih sa Sretnica: Ivan-Iće Zovko Nikolin, Karlo Rozić – Perić, Vidan Rozić – Perić, Marko Rozić Ivanov i Frano Rozić – Ministar. U Slavonskoj Požegi govorio sam Ići Zovki da ide sa mnom, nije pošao i više se o njemu ništa ne zna. S Ićom je bio njegov šura. Njih dva su otišli nekim drugim putem i tu im se gubi svaki trag. Tu su sa mnom bila tri brata Doke: Jerko, Tomo i Frano i njihov rođak Ivan. Svi su otišli s Ićom Zovkom i nikad se nisu vratili. Naša kolona je došla do Mostara u Sjeverni logor. Kasnije smo otišli u Ćelovinu gdje smo ispitivani, a poslije smo otišli na prisilni rad na Tersanu ispod Čapljine i radili do amnestije.