U gradu: U gradu se radilo na nekom radnom mjestu. Poslije posla išlo se u stan ili u sagrađenu kuću. Tu bi se ručalo, presvuklo, ljenčarilo po kući ili stanu ili išlo u šetnju u grad „u razgledanje izloga“. Neki su imali i poslije podne neki dodatni posao kojega su negdje našli da mogu koji novčić više zaraditi, ali u biti poslije radnog vremena provodilo se vrijeme u stanu. Ili kući tko je kuću imao.
Stanovi se u gradu mjerili po kvadratima, od tridesetak kvadrata zvale se ganjsonjerica, ganjsonjera ili oni veći stanovi do 120 kvadrata. Kuće su u gradu s malom ili nikakvom okućnicom, dvorištem i malim vrtom s jedne strane kuće. Kuće u gradu su bile nabijene jedna uz drugu, a stanovi su se nalazili većinom u višekatnicama koje je gradio bivši sistem. U tom stanu ili kući živjelo se kako se govorilo – ugodno. Kako je većina stanara „slijegla“ u grad iz nekog obližnjeg sela obično su subotom ujutro do nedjelje poslije podne išli „na selo“ kod roditelja. Gospoda koja se tako sama pred sobom ocrtavala kad bi pošli iz grada rekli bi onako s visoka da idu „na selo“. Onima koji su imali gdje na selo otići pred onima koji nisu imali gdje otići bila je premija.
Na selu: Život na selu do 1990. bio je posve drugačiji. Na selu se sve orijentiralo prema poljoprivredi i stočarstvu. Trebalo je imati stajaći krov nad glavom i krov nad gospodarskim zgradama. „Stajaći krov“ to je bila kuća s kuhinjom, blagovaonicom i spavaćim sobama. Gospodarskih zgrada ili krovova bilo je više.
Ako je jedna ili više osoba iz domaćinstva sa sela radila na nekom poslu poslije radnog vremena po dolasku kući na selo nakon ručka i presvlačenja nije bilo odmora nego bi se priključivalo radu koji se toga dana obavljao ili je trebao uraditi neki drugi posao.
Danas: Danas je tendencija ujedinjavanja stila života u gradu i na selu. U gradu, je isti stil kao i prije, jedino je sve manje onih koji idu „na selo“ jer više nemaju kome otići. Roditelji su umrli, kod braće i sestara im više vrata nisu onako otvorena kao što su bila dok su im roditelji bili živi, stare kuće zjape prazne, imanja zapuštena i neobrađena. Više „građane“ ne privlači subotom i nedjeljom ići „na selo“.
Na selu ako netko radi na nekom poslu od – do radnog vremena po dolasku kući poslije radnog vremena ponaša se isto kao da je u gradu: ručak, presvlačenje ide se „malo prileći“ šetanje ili u kavanu na piće, gleda se televizor, ili se lajka po kompjuteru.
Iako ima prostora ispred i oko kuće, ali nema se vrta, bašče, a gospodarske zgrade su prazne ili su u ruševnom stanju. Ako ima života u gospodarskim zgradama to je u većini slučajeva znak da u tom domaćinstvu ima stara baka ili djed koji su navikli imati štogod živo pa s tim se ne mogu lako rastaviti…
Zapuštenost gospodarskih zgrada reflektira se i u zapuštenosti imanja. Jedino što se održavaju vinogradi iako je sve više zapuštenih vinograda u kojima je loza prerasla u vinjagu i divljaku, a betonski koci iz zapuštenih vinograda sablasno u nebo strše.
Istina jest, ove godine na više parcela ukaza se život. Oduljila jesen s lijepim vremenom više se njiva i ledina preora te se nekoliko domaćinstava odluči saditi smilje. Kažu: pokušat ćemo, pa vidjeti na što će izići…
Fotografije: Na fotografijama je prikazano malo seosko gospodarstvo. Sve je manje scena s fotografija po našim selima. Gdje ima ovakva fotografija za fotografirati tu ima stara baka, djed ili penzioner koji iz njima svojstvenih razloga održavaju život u gospodarstvu.
Malo vica: U nekom selu u kući živio bračni par s djecom. Susjedov mali otišao u školu. Po povratku iz škole vidi da mu susjed nešto šaluje. Upita djeda šta naš susjed šaluje. Reče mu djed: pravi svinjac (krmetar). Mali će djedu onako „ozbiljno“. Luda čovika, šta će mu krmetar kad nema babe.
Drugi događaj: U nekom selu stotinjak kuća, ali tek pet šest domaćinstava imaju kokošinjac i kokoše, ali nitko od njih nema pivca. Pitali jednog domaćina što nema pivca, on odgovori u „modernom“ stilu odgovaranja: Ne isplati se.