Svake godine obratim pozornost na jesen u dvorištu. Na poseban način me impresionira stara lipa. List joj žuti u nekoliko dana, a onda se cijelo stablo prekrije žutom jesenskom plahtom. Sve lipe u dvorištu su posebne, a posebno „stara“ mami poglede i osvaja. Žuto lišće ostane na stablu više dana, sve dok ne padne obnoć jača „slana“. Poslije „slane“ i dalje ostane na stablu sve dok sunce ne grane malo jače. Negdje oko deset sati poslije jače noćne i jutarnje „slane“ lišće s grana „stare“ lipe popada na zemlju u isti čas kao da mu je netko naredio i dao znak „sad“ – „sada padaj“.

            Ove godine jesen o Svisvetima i Dušnom danu produžila. Bilo je nekoliko jutara „slane“, ali ne pretjerano „bijele“. Još uvijek je lijepo vidjeti lišće na stablima u mojem dvorištu. A „stara“ lipa prkosi svim stablima.

            Ne znam koje je godišnje doba najljepše. Obično znaju pitati: „Koje je godišnje doba najljepše?“ Suvišno je to pitanje. Na njega je teško odgovoriti. Nemoguće je odgovoriti. Kako ću reći da mi nije ono drugo godišnje doba drago ako bih rekao da mi je ono jedno draže. Svi su mi jednako dragi. Svako godišnje doba ima svoje čari, ljepotu. Svako od njih mami uzdah. Početak godišnjeg doba je zanimljiv i privlačan. Početak proljeća, ljeta, jeseni i zime. Kada malo godišnja doba odulje, tada mogu postati u osjećajima i dojmovima opterećujući, ali predivan je početak proljeća nakon duge zime, ljeta nakon proljeća, jeseni nakon produljenog „miholjskog“ ljeta, ili zime i privih snjegova nakon dugih jesenskih kiša. Svako godišnje doba ima svoje čari i svoje ljepote.