Dok sam se vozio 30.9.2015. autom od Kruševa na blagoslov kapelice u Dugandžića groblju u Donjem Malom Ograđeniku i na Ledinac povodom svetkovine Male Terezije i završetka radova na zvoniku župne crkve razmišljao sam o mnogim crkvama i kapelicama u Hercegovini.

Sve do šezdesetih godine prošlog stoljeća više postojećih župa u Hercegovini nije imalo sagrađenu župnu crkvu. Mise su se govorile u „kapelama“ i nadstrešnicama ili na otvorenom u crkvenom šematoriju. Spomenuo sam „kapelama“ – kapelama su se u Hercegovini nazivale župne kuće – kuća u kojoj je župnik stanova. Jedna prostorija u župnoj kući (kapeli) bila je izdvojena za kapelicu, odnosno za stol na kojem se slavila sv. Misa. Tako je bilo i i na Gradini mojoj rodnoj župi sve do 1971.

Odlaskom katolika Hercegovine u Njemačku, počele su se graditi župne crkve i u onim župama u kojima ih nije bilo. Već početkom 1970. godine većina župa u Hercegovini je imala sagrađenu župnu crkvu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća počinju se po našim župama formirati filijale. Formiranjem filijale grade se i filijalne crkve. Isto tako početkom sedamdesetih godina pa sve do naših dana grade se i mnoge grobaljske kapelice.

U onim vremenima, pedesetih godina, prošlog stoljeća, htio se neki komunista narugati sa župnikom gledajući ga kako govori Misu u hladovini lipa pa ga upita „a gdje ti je crkva“, župnik pokaza rukom u narod i reče „ovo je moja Crkva“, ali ga i priupita „a gdje je vaš narod“. Komunista nije imao što odgovoriti. Narod u Hercegovini je bio sve do naših dana Crkva, Crkva Božja. Nismo imali sagrađenih crkava, ali smo imali Crkvu – narod Božji. Zna se prigovoriti da su bili neuki. Neuki ili učeni ali su bili vjernici, čvrsti, s velikim povjerenjem u Boga i u svećenika, s velikim povjerenjem u Crkvu Božju. Jesmo li vjernici poput naših očeva i majki, baka i djedova koji nisu imali ni crkve ni kapelice, a uspoređeno s njima za koje se govorilo da su bili „neuki“, a eto mi smo „učeni“….

Danas imamo u svakoj župi župnu crkvu, u svakojoj filijali filijalnu, u svakom groblju grobaljsku kapelicu, uz ceste sagrađene ili postavljene mnoge kapelice „pokrajputaše“, sve je to dobro, ali i opterećenje… Gradeći mnoge crkve i kapelice, sve više i više postajemo čuvari maltera, krova, raspucanih fasada… odnosno postajemo blokirani velikim financiranjima i velikim ulaganjima u zidove i krovove. Toliko se dademo u zidove i krovove, pa poslije završene izgradnje kao da izgubimo volju i nemamo snage za molitvu i održavanje čvrste vjere, one vjere i one molitve koju su naši očevi i majke, bake i djedovi imali slaveći Boga u hladovini hrasta ili neke šume… Ne bježim reći da nam je to sve vrijeme i neki prestiž nametnu,… jednostavno nakon svega razmišljanja uz vožnju autom stigoh u Donji Mali Ograđenik i na Ledinac i šutke se pripremih s ostalim svećenicima za blagoslove i Misna slavlja….