Dugo, dugo, više stoljeća, u usmenoj predaji na Krivodolu živi uspomena na Jelu, njezino stradanje i na njezin grob. Uspomena na nju živi po prisjećanju na njezinu mučeničku smrt. S koljena na koljeno, od generacije na generaciju usmena se predaja na krivodolsku mučenicu blaženo i sveto prenosi i živi. Njezin je grob na Krivodolu hodočasničko mjesto.
Jelin se grob nalazi na Krivodolu, od seoskih kuća prema rudnicima boksita, u ogradi „Gabruša“, KČ 1480, u vlasništvu Marina Tomića – Mirkova. Lakši je prilaz do groba kroz ogradu „Gabruša“, KČ 1478, – u vlasništvu Marka Vidačka Ilijina.
Jela je ostala u usmenoj predaji na Krivodolu kao mučenica mladenačke nevinosti. Spominjući se njezina umorstva predaje prenosi da su Turci često u to doba iznenada s manjim skupinama zalazili po katoličkim selima i činili različite zulume (nasilja): premlaćivali ili ubijali katolike, odvodili ih u tamnice, stoku im krali, otimali i odvodili, djevojke i žene silovali. Prigodom jednoga od takvih nemilih turskih upada na Krivodol Turci su zatekli Jelu kod ovaca u ogradi, danas zvanoj Gabruša. Ovce su joj skupili da bi ih sa sobom potjerali, a Jelu pokušali silovati. Jela se oduprla njihovim pokvarenim nakanama. U otporu su je ubili. U pokušaju obeščašćenja Jela je mučenički podnijela okrutnu smrt. Zakopana je ne u groblju nego na mjestu mučeničke smrti, ondje gdje joj je mladenačka i nevina krv prolivena. Od njezine mučeničke smrti, Krivodoljani hodočaste na njezin grob kao na sveto, mučeničko mjesto.
Hodočašće na Jelin grob
Na Jelin se grob hodočasti sam ili sama, nevezano uz dan nego po potrebi. Obično se hodočasti u večernja doba, skrovito i potajno. Hodočaste svi, i muški i ženske, ali ipak češće su hodočasnice žene koje imaju problema sa začećem, trudnoćom i rađanjem djece…
Jelin je grob uvijek čuvan u tajnosti, o njemu se ne priča u javnosti. Zbog tajnosti pohoda na Jelin grob, ostalo je i mjesto njezina groba skriveno javnosti. Javnim pohodom na Jelin grob otkrivala bi se osoba i njezin razlog hodočašća. Ako bi se nekoga vidjelo da ide na grob, odmah bi se počelo govorkati o njegovim problemima, obično to nikomu nije drago, pa se stoga ide u tajnosti. Hodočasnici ili hodočasnice, krijući se od javnosti, nikada nikomu nisu govorili kamo idu. Kaže se na Krivodolu da su svi išli na Jelin grob, i svi od drugoga krili svoje hodočašće. Svi su išli, nitko u skupini, nego osobno, sam, u tišini, u predvečerje ili čak u noći, u sakrivenosti, sa svojim problemom. A ako su ljudi ili žene uporno hodočastili, očito su osjećali neke olakšice ili oslobođenje od svoje muke.
Jela je poticaj
Ovakvim likovima ne oskudijeva naša povijest. O njima se malo zna, ali upisani su zacijelo u Božjim kronikama. Oni su za nas sveti i mučenici. Mogu biti svima nadahnuće za današnji stil života, za današnju životnu borbu, za ideale. Poglavito to može koristiti našim mladima, ali i svima ostalima. Zar i naše obitelji ne mogu prepoznati u ovom Jelinu liku veličinu koju mogu nasljedovati, kao što uostalom nasljedujemo vrline mnogih naših svetaca i svetica. I u nacionalnom smislu ova je osoba za nas nadahnuće, jer je u vrijeme turskoga zuluma branila svoje katoličko ime i svoje životno opredjeljenje. To nam je potrebno i danas.
Jelino prezime
Kako je Jeli, krivodolskoj mučenici čistoće, bilo prezime, ne zna se točno. Usmena predaja govori o prezimenu Cikoje i Drlje (Drljić). Očuvana je predaja koja govori o Jeli Cikoje i Jeli Drlje. Vjerojatno je riječ o dvjema osobama.
Matica umrlih, Brotnjo od 1814.-1833., str. 72., broj 1557. Spominje Helenu Drljić (Drlje) pri upisu u maticu umrlih. Navedena Jela umrla je u dvadesetoj godini života, u kolovozu 1815. i to najvjerojatnije od kuge koja je tih godina (od 1814. do 1818.) harala Brotnjom i Mostarskim blatom.
Ostaje, mi po svemu sudeći, zaključiti da je Jelino prezime bilo Cikoje.
O Drljama (Drljićima) na Krivodolu
Drlje (Drljići) živjeli su na Krivodolu do početka 19. stoljeća. Kuće su im bile na prostoru od staroga groblja do rudnika; sada iza kuće Srećka Vidačka prema rudniku boksita. Pomorila ih je kuga 1814./1815. O Jeli Drlje ostala je predaja vezana uz kugu. Ova predaja kaže da je Jela Drlje umrla od kuge 1815. kada su i svi s prezimenom Drlje izumrli i nestali na Krivodolu. Čvrsta je predaja ostala povezana s kosom Jele Drlje. Predaja kaže: Jela Drlje imala je dugu kosu, češljala ju je redovito i bila ponosna na nju. Kada je oboljela od kuge, svoga je brata zamolila da je, kada umre, ne vuče za kosu do groba. Naime, umrloga od posljedica kuge nisu nosili nego su vukli, najčešće jedna osoba da bi se time umanjila opasnost od šire zaraze. Tako je i Jela, vidjevši blizu svoju smrt, zamolila brata da je ne vuče za kosu.
U broćanskim maticama vjerojatno je riječ o ovoj Jeli i o njezinu upisu u Matice umrlih.
Predaja govori također da je Jelin brat ostao zadnji od svih Drlja, kada je sve pomrle od kuge pokopao, otišao je u nepoznatu smjeru, a njihovo su imanje naslijedili Vidački.
O Cikojama na Krivodolu
Cikoje su živjeli na Krivodolu do druge polovice 17. stoljeća. Kuće su im bile na raskrižju prema Marijanovićima.
Izumrli su i nestali na Krivodolu (sudbonosna stoljeća 17. i početak 18.) u turskim progonima koji su nemilosrdno uništavali i progonili katolike Hrvate na prostorima cijele Bosne i Hercegovine, tako i okolice Mostarskog blata. Bilo je to od pada Hercegovine u turske ruke a poglavito u „sudbonosnom“ 17. i 18. stoljeću, u doba Kandijskoga (1645.-1669.) i Morejskoga (1684.-1699.) rata.
Postoji više zapisanih spomena o progonu katoličkoga i hrvatskoga življa s prostora Blata i Brotnja u Hrvatsko primorje.
Pod turskim pritiskom Cikoje su protjerane s Krivodola prema Vrgorcu. Danas se kod Vrgorca nalaze u obiteljima Cikojevića ili Cikatića.
Prezime Cikoja na Krivodolu pojedini krivo zovu Ćikote. Nije riječ o Ćikotama (Ćikota) nego Cikojama (Cikoja).
Usmena predaja kod osoba koje razlikujući Jelu Drlje u njezinoj smrti i povezanosti s njezinom kosom ističe da je Jela, krivodolska mučenica, bila s prezimenom Cikoje.
Povezano s Turčinom – nasilnikom
I o Turčinu zulumćaru – nasilniku ostala je usmena predaja na Krivodolu. Predaja kaže: Kada je Turčin Jelu u pokušaju silovanja ubio, pokupio joj je (bolje: pokrao) ovce i potjerao ih u Mostar. Na putu prema Mostaru, odmah u polasku s Krivodola, suludo se ponašao. U Ulogu je poginuo. Stao je u Ulogu kod vode da konja napoji. Kada je napojio konja, htio ga je zauzdati, ali kako je već bio izgubljen, nije znao kako će ga zauzdati počeo se motati oko konja. Konj ga je nogom udario, i tako je Turčin na mjestu mrtav ostao.
Krivodolska groblja
Na Krivodolu postoje dva groblja. Jedno se zove „novo“, drugo „staro“. Naziv novo samo je zbog toga što se danas u njega Krivodoljani kopaju. Jedno i drugo groblje stara su počivališta mrtvih groblja. Groblje koje Krivodoljani nazivaju novo jest groblje Cikoja. Nalazilo se ispod Cikojinih kuća. Progonom Cikoja s Krivodola u groblje se više nitko nije ukopavao sve do početka 19. stoljeća.
Drugo groblje na ulazu u srednjem dijelu Krivodola ograđeno sa suhozidinom, kod autobusne stanice i Gospina kipa naziva se Staro groblje. U njega su se kopali svi Krivodoljani do početka 19. stoljeća. Ovo groblje ima pridjev „staro“ samo zato što se više u njega ne kopa. Ono jest staro, i od davnih vremena, ali je vjerojatno iz istoga vremena kada i ono „novo“, ako ono „novo“ nije i starije od „staroga“, po svoj prilici i jest. Staro je groblje napušteno u vremenu kuge 1814./1815. Za vrijeme kuge u njega su kopani mnogi okuženi. Matice broćanske spominju mnoge Krivodoljane pomorene od kuge. Nije moguće bilo toliko ni grobova u kamenitu terenu iskopati koliko ih je kuga u jednom danu pomorila. U vremenima kuge cijelo je groblje bilo prekriveno grobovima oboljelih i pomrlih od kuge, uz to ukopavani su vrlo plitko. Zbog opasnosti od zaraze, Krivodoljani su napustili „staro“groblje i počeli se kopati u groblje Cikoja i s vremenom je ono dobilo naziv „novo“ groblje.