Velika je moć riječi, ona vrije kao vrelo iz nas i pretvara se u rijeku koja teče ni sami ne znamo kuda i kako. Nekada je s izvora prenesena bistra i jasna. Netko je prepriča ali opet izreče što je bit njezina izvorišta. Netko drugi opet tu riječ na samom izvoru zamuti. Svaka riječ govori o dobrom ili lošem izvoru.

Istina je da ponekad kad navale bujice, naših strasti, uznemirenosti, prkosa i bijesa, uzvitlanih misli, ni izvorište naših riječi nije bistro nego zamućeno.

Htjeli i li ne riječ proistekla teče, negdje povišenim tonom, negdje blagim, tihim, negdje se štropošta kao oganj s neba, kara, ruži, a opet negdje padne kao melem na ranu. Riječ je tvoja čudna, ona miluje, ali i šamara. Kad izviru ružne riječi „narod kaže“: „svaka mu degeneka traži“. Narod ima pravo. Iz nas neka ističe samo blaga riječ, budimo izvor blage riječi, neka naše srce, misli, osjećaji budu živo vrelo blagih riječi. Riječ ima veliku moć ali i opasnost da se njome u zlu i za zlo poslužimo. Treba biti u sebi, u nutrini duše i srca, pa onda dobru riječ izreći. Uvijek imajmo u sebi svijest da riječju govorimo o sebi pa tek da je upućujemo drugome koga želimo graditi, izgrađivati ili nešto drugo postići. Uvijek mislimo da riječju pokazujemo sliku svoje nutrine, božansku sliku ili sliku lošeg čovjeka. Dao dobri Bog da naša riječ nikad ne postigne zlo nego samo dobro.