Često se u crkvi mora upozoravati da se za vrijeme Mise ne plješće, da se ne priča, da se moli Boga i sudjeluje u liturgijskom slavlju. Dogodi se kao da se ništa nije ni reklo. Jedan započne pljeskati a drugi kao da su rado dočekali pa prihvate. I onda se čuje smijeh s porukom „bolje bi bilo da si šutio, ili da si šutio možda ne bi ni pljeskali, ali kad si nam napomenu, evo ti de…“. Pročitah na portalu „Bitno“ o pljeskanju u crkvi pa ću taj sadržaj prilagođen prenijeti i za naš portal, da bude poticajan za odustajanje od pljeskanja u crkvi i bilo kakva čina neprikladna liturgijskom prostoru crkve. U crkvi se susrećemo s Bogom. Jedni s drugima susrećemo se u crkvenom dvorištu prije i poslije Mise. U crkvenom dvorištu možemo i pljeskati i smijati se i veseliti što se nalazimo tu gdje jesmo ili što želimo nekoga pozdraviti, ali u crkvi ne. Piše portal „Bitno“: „Nekom zgodom došao papa Ivan XXIII u župu Ostija. Oduševljeno mnoštvo vjernika u crkvi ga je dočekalo gromoglasnim pljeskom i klicanjem. A papa nije mogao ne reagirati na pljeskanje u crkvi, pa je rekao: “Sretan sam što sam došao k vama. Ipak moram izraziti želju da u crkvi ne bučite, ne plješćete i ne pozdravljate čak ni papu. Zašto? Templum Dei, templum Dei (Hram Božji, hram Božji)! Ako ste sretni što ste u ovoj prelijepoj crkvi, morate znati kako je i papa također sretan što vidi svoju djecu. Ali kad vidi svoju dobru djecu, on im sigurno neće pljeskati u lice. A onaj koji stoji pred vama nasljednik je sv. Petra!”

O pljeskanju je pisao i upozoravao papa Benedikt XVI u svojoj knjizi “Duh liturgije”. Papa Benedikt XVI o pljeskanju u crkvi ovako piše:  “Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogu da on nastupa i djeluje. Tada se događa nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.”

O pljeskanju u crkvi nadbiskup Želimir Puljić je nedavno govorio: „… moram reći da nije… prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove Mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika. No ako ste u posljednje vrijeme pratili Svete Mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka Svete Mise, voditelj programa najavljuje: ‘Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.’ To je uveo papa u miru Benedikt XVI. U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom Svete Mise“.