Na Bilima – Groblje mira
U vremenima Drugog svjetskog rata i u njegovu poraću poginuli su mnogi hrvatski vojnici i civili. Poslije završetka Drugog svjetskog rata stotine hrvatskih vojnika je pobijeno ili stradalo. Manji broj ih je poginuo u ratnim okršajima Drugog svjetskog rata. Ako se uzmu usporedbe pogibije hrvatskih vojnika i civila iz Kruševa za vrijeme Drugog svjetskog rata, i u poraću, takav se odnos može prenijeti na cjelokupni hrvatski narod. Iz Kruševa je poginulo, ubijeno, nestalo ili stradalo za vrijeme Drugog svjetskog rata i u poraću 167 osoba. Od navedenog broja bilo je 122 vojka i 45 civila. Muškaraca je bilo 160, ženskih sedam. Od 167 u ratnim okršajima ih je poginulo 43, svi drugi njih 124 pobijeni su poslije Drugog svjetskog rata ili u poraću, bilo da su pobijeni, nestali ili stradali na Križnom putu ili kao civili i križari (škripari). O tim omjerima se može govoriti i o stradanjima u drugim mjestima i stradanju na nivou cijelog hrvatskog naroda za vrijeme i poslije Drugog rata. Dakle, može se govoriti o ¼ poginuli u ratnim okršajima i o ¾ ubijenih, stradalih ili nestalih u poraću Drugog svjetskog rat. O svima njima koji su poginuli za vrijeme Drugog svjetskog rata javljeno je obitelji gdje su poginuli i gdje su pokopani, dakle došla je obitelji „crna lista“. Oni koji su pobijeni, stradali ili nestali u vremenu poslije Drugog svjetskog rata u najvećem broju ne zna im se za grobove. I ostaje svih njih 167 su bili žrtve totalitarnih sistema: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.
Mi na ovim prostorima sve do 1990. nismo ni smjeli govoriti da nam je netko iz obitelji poginuo, ubijen, stradalo ili nestao u Drugom svjetskom ratu ili poraću. O tome se nije pričalo, a poglavito nije se smjelo pitati za njihove grobove. Većini od njih za grob se i ne zna. Došlo je vrijeme, Bogu hvala, da njima svima u spomen podignemo Groblje mira. Nećemo mnogima doći do njihova groba, ali moći ćemo im svima isklesati križ s njihovim imenima i prezimenima.
Groblje mira od ideje do ostvarenja
Ideja: u razgovorima prije četiri godine kojima sam sudjelovao bile su teme o jednom prihvatljivom mjestu na prostoru Hercegovine gdje bi se gradilo zajedničko groblje za sve poginule, ubijene, stradale i nestale u Drugom svjetskom ratu, poraću i Domovinskom ratu. U razgovorima koji nisu bili službenog karaktera spominjalo se više mjesta, išlo se prema Posušju, Duvnu, Širokom i Neumu. Mostar se u prvim razgovorima nije ni spominjao jer smo smatrali da u okolici Mostara i nema veće slobodne parcele za izgradnju groblja.
Ideja je potekla u jesen 2012. od Nike Marušića i razvijala se sve dalje i dalje. U počecima je bila samo ideja kojoj se dodavala rečenica više u razgovoru. Nitko toga ozbiljno nije shvaćao. Ideja se prenijela u razgovorima među članove Hrvatskog sabora. Od ideje se pošlo i obilazak Hercegovine rekoh od Tomislava pa do Stoca i Neuma. Zaustavljali smo se na prostoru između Širokoga i Međugorja, na prostoru ispod Trgle, ali šutke je misao stajala gledajući u preveliki kamenjar kojega bi trebalo zaravnati.
Spomenute su Bile u lipnju 2013. U lipnju je formirano koordinacijsko tijelo za izgradnju groblja. Kasnije je iz koordinacijskog tijela nastao Odjel. U koordinacijsko tijelo ušao je Ile Vrlić. On je na prvom sastanku predložio da se ide prema Bilima. U spomenu Bili niti se odustajalo niti prihvaćalo. Ideja je bila krenuti. I krenulo se u bližu pripremu polaganja kamena temeljca na Bilima, 23.8.2013. Po Mostaru su počeli komentari. Nisu bili na putu podrške.
Od prvog dana ideju je podržao i skupa s članovima Odjela uz nju stao gospodin Dragan Čović. Idu je razumio, podržao i slijedio do danas….
Naziv groblja
Kao što nije bila određena lokacija za izgradnju groblja isto tako nije bilo dano ni nazivlje groblju. Pošlo se od jednostavnog naziva: „Memorijalni centra za sve žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata“, „Vojno groblje“… U razgovorima se došlo do boljeg i potpunijeg naziva „Groblje mira“. Naziv groblja „Groblje mira“ predložio je fra Miljenko – Mića Stojić.
Od početka pa do danas
U početku nitko nije imao viziju Groblja mira. Ideja je potekla od Nike Marušića, razvijala se i oblikovala najprije preko „Općinskih povjerenstava za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća“, „Koordinacijskog tijela“ formiranog pri Hrvatskom narodnom saboru. i konačno formiranju „Odjela za žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata“. U Odjelu je sve ono što je operativne naravi povjereno predsjedniku Ili Vrliću i Mili Pušiću i razvijalo se kako valja.
Zaključak
Dakle u tijeku 2012. i početkom 2013. sve što je vezano uz „Groblje mira“ bilo je u ideji. Ideje su se prepričavala i konačno predložile kao tema za raspravu u Hrvatskom narodnom saboru. Tek tada se osnovao Odjel, a iz odjela se u tri godine djelovalo i postiglo da smo se ove godine na Bilima mogli naći u duhu domoljublja i rodoljublja povezani s našom poginulom, ubijenom, stradlom i netalom braćom i sestrama iz Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog (Obrambenog) rata.
Prvi svjetski rata: U svim dosadašnjim razgovorima naglašavalo se kako se groblje gradi za sve poginule, ubijene, stradale i nestale u Drugom svjetskom ratu, poraću i Domovinskom ratu. Mišljenja sam i u svim razgovorima u kojima sam sudjelovao naglašavao sam da se jedan odjel groblja odredi i za žrtve Prvog svjetskog rata. Mi u Kruševu smo popisali njihova imena i sabrali njihove podatke. I njihova imena s križevima bi se trebali staviti na dijelu groblja koje bi bilo određeno posvetiti njima u čast.
Tursko vrijem: Vrijeme osmanske i turske vlasti nad našim prostorima označeno je stalnom četiristotginagodišnjom pogibijom. Njihova tragedija i stradanje označeni su pojmom „koca i konopca“. Početkom 18. stoljeća bili smo svedeni na minimalnu brojku kad nas je na prostorima cijele BiH bez prostora Trebinjske biskupije ostalo tek oko 20.000. Svima njima koji su pobijeni, protjerani i nestali s ovih prostora trebalo bi na prostoru „Groblja mira“ postaviti spomen obilježje. Tek tada bi se „Groblje mira“ moglo nazvati pravim imenom. Groblje na kojem počivaju ili na kojem se nalaze prisjećanja na sve totalitarne sisteme koji su na ovim prostorima sijale strah i oduzimali živote mnogim Hrvatima i Hrvaticama.
Kruševski tamburaši „Brist“, klapa „Studenac“ i pjevači na Bilima
Prva godina: Od početka od 23.8.2013., kruševski pjevači, tamburaši i klapa prate Misna slavlja na Bilima za sve žrtve totalitarnih sistema.
Krenulo se doslovno iz ograde na Bilima, do koje je netko dan prije probio ultom put, blagoslovili kamen ploču, pjevali za vrijeme blagoslova, poslije blagoslova održano je nekoliko govora i vratili se kući.
Iz župne kronike za 23.8.2013., „petak, Kulturno umjetničko društvo, danas smo s tamubrašima i pjevačima nastupili na Bilima na otvaranju groblja „vojnog groblja mira“. Išli su od tamburaša: Stanislav Džeba, Toni Džeba, Marko Džeba, Ante Marijanović, Zvonimir Kordić, Andrea Kordić, Anđela Marić i David Čule). Pjevali su Miran i Mario Pušić. Kristina Šetka je svirala na orguljicama (Lijepa naša). S tamburašima i pjevačima bili su Davor Kožul i don Ljubo Planinić.
Kamen ploču blagoslovio je don Ivan Turudić, vojni kapelan. Uz don Ivana prisutni su bili: don Jakov Renić, župnik u Pologu, don Ljubo Planinić, župnik u Kruševu, fra Ferdo Boban, župnik u Gorancima, fra Tomislav Puljić, gvardijan na Širokom Brijegu i fra Miljko – Mića Stojić, Vicepostulator ubijenih fratara u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Uz tamburice pjevali su Zemlja Hercegovina i Hercegovina u srcu. Pošli smo u 9,00 iz Kruševa, vozio nas je kombi Vranice, putovali smo preko Grbove draga a vratili se na Cim. Ručali smo u restoranu na Gorancima. Vratili smo se kući u 15,00 sati“.
Sve skupa nije bilo više od stotinjak osoba. Svi smo u sebi šutjeli, naglas smo po nešto govorili, a u tišini se u sebi pitali „što smo ovdje došli“.
Postavljena je ploča. Na ploči je pisalo „Bogu na slavu, a svijetu na istinu Hrvati položiše kamen temeljac za izgradnju groblja Mira na Bilima 23. kolovoza ljeta Gospodnjeg 2013.“ Tekst ispisan na spomen ploči kamena temeljca sastavio je Niko. Vratili se kući.
Druga godina: Slijedeću godinu ploča je stajala tamo gdje jebili postavljena prošle godine. U tijeku godinu dana netko je napravilo ploču budućeg pogleda na groblje i kapelicu. Iskopani su temelji za kapelicu, ali se tu u tijeku 2015. nije kapelica gradila nego se pomakla prema sadašnjoj poziciji.
Sakupili smo se, ponovo u istom sastavu kao i prve godine. Nešto je bilo naroda više nego li prve godine. Ovaj put bili su među nama predstavnici iz Hrvatske. Misno slavlje je predvodio don Željko Majić, generalni Mostarsko – duvanjske biskupije. Koncelebrirali su: fra Ivan Ševo, fra Miljenko – Mića Stojić, fra Tomislav Puljić, don Ivan Turudić, don Jakov Renić i don Ivan Ivanda. Don Ljubo Planinić je bio s pjevačima. Za vrijeme Mise i u programu poslije mise pjevala je klapa Studenac uz pratnju u potrebnih dionicama svirali su na gitari i bisernici Zvonimir Kordić i Stanislav Džeba.
Poslije mise slijedili su govori i nekoliko pjesama koje je otpjevala klapa Studenac. Nismo se poslije programa zadržavali nego smo krenuli prema Gorancima i svojim kućama.
Treća godina: U mjesecima pred obilježvanje treće godišnjice „Bili“ članovi „Odjela“ krenuli su u veće zahvate. Odredili su točnu lokaciju kapelice, točnu lokaciju groblja, razdijelili lokaciju groblje prema projektu, odredili mjesta za parkiralište, izgradili konstruktivno kapelicu, uredili prilaz od Misišta na Bilima do Groblja mira, cestu asfaltirali, ostali dio puteva i prilaza nasuli šljunkom. Sve je uređeno onako kako valja. Dan prije bilo je spremno da se na Bilima okupi ne više stotinjak osoba kako je bilo prvi i druge godine nego više tisuća. Neki govore tri tisuće, a drugi da je bilo do pet tisuća. Službene brojke policije govore o 2000 auta koji su prošli pored Misišta prema Groblju mira.
I treću godinu kruševski tamburaši, pjevači i klapa su uzveličali Misno slavlje pjesmom i prenošenjem riječi Božje kao lektori za vrijeme Mise. A poslije Mise popunili su prigodni program sa šest pjesama.
Misno slavlje na Bilima 23.8.2015
Misno slavlje u nedjelju, 23.8.2015. predslavio je don Željko Majić generalni vikar Mostarsko – duvanjske biskupije. U koncelebraciji je sudjelovalo više svećenika: fra Ivan Ševo (vikar hercegovačke franjevačke provincije), fra Miljenko Stojić dopredsjednik komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij, fra Ivan Ivanda župnik na Gorancima, don Jakov Renić župnik u Pologu, don Ante Kutleša misionar za Hrvate u Njemačkoj, don Tihomir Šutalo župnik na Knežiji u Zagrebu i don Ljubo Planinić župnik u Kruševu.
Misna čitanja su čitali: Stipe Gabrić i Janja Kordić.
Za vrijeme Mise pjevali su pjevači kruševskog dječjeg zbora i zbora mladih skupa s klapom „Studenac“, svirao je tamburaški sastav „Brist“ i Barbara Zovko na orguljicama.
Zbor i pjevače su pripremili: Davor Kožul, Karlo Milićević i Kristana Šetka
Razglas za potrebe Misnog slavlja i programa poslije mise postavio je gospodin Jadranko Mikulić sa svojim suradnicima
Program poslije Mise
U programu poslije Mise nastupili su :
– Ile Vrlić, pročelnik Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora. Ile je u govoru istakao: „Sve je počelo prije dvije godine od grupe entuzijasta okupljenih oko ideje izgradnje jedinstvenog Memorijalnog centra za sve žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata“.
– Fra Miljeko Stojić, dopredsjednik komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij. Fra Miljenko je istaknuo: „Kroz ovih godinu dana prostor na kojem se nalazimo tako se promijenio, iako je izgledalo da će od svega obećanoga malo toga što biti. Upornost je urodila vidljivim plodom….
– Damir Jelić, potpredsjednik HDZ-a Hrvatske… Damir je poručio svima: Poruka i vama ovdje, poruka zajedništva iz Hrvatske, moramo biti jedno i zajedno i samo nas jedno može ujediniti a to je i ovo zajedništvo danas koje svedočimo…“
– Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora, predsjednik HDZ-a BiH i predsjedatelj Predsjedništva BiH. Radost i sreću Čović je izrekao slijedećim riječima: „Presretan sam, što ovaj sat povijesti popunjavamo svojim malim doprinosom, mijenjajući ovaj mali krajolik, šaljući jasnu poruku hodočašću ovim žrtvama, prije svega hodočašća čovjeku, dobru čovjeka i hodočašće životu.
Polaganje vijenaca
Vijenci pored križa, onakvog križa kakav bi trebao biti na grobu svakog poginulog, ubijenog, stradalog ili nestalog Hrvata u Drugom svjetskom ratu, poraću i u vremenu Domovinskog rata. Vijence su položili:
– izaslanstva Hrvatskog narodnog sabora
– Hrvatske demokratske zajednice RH
– ime komisije Savezne Republike Njemačke za nestale njemačke vojnike i u ime CDU-a Njemačke države Th., Clarsen Ratz, osobni izaslanik dr. Dietera Kocha, člana Europskog parlamenta i potpredsjednika Odbora za promet i turizam Europske unije.
– izaslanstvo hrvatskog iseljeništva predvođeno izaslanstvo HDZ Toronta kojega je predstavljao predsjednik Marko Radočaj.
Voditelji programa
Program poslije Mise vodio je Ante Bender, odlomke romana „Medaljon“ čitala je Anita Martinac
Program poslije mise popunjen pjemom
U programu poslije Mise nastupili su s pjesmom i glazbom:
- Karlo Milićević (predvođenje u pjevanju i sviranju hrvatske himne „Lijepa naša“)
- Klapa „Studena“, završni isječak iz Opere Nikola žubić Zrinski „U boj, u boj“
- Uz pratnju tamburaškog sastava „Brist otpjevane su slijdeće pjesme
- Stipe Gabrić, „Stoji grad“ pjesma posvećena gradu Vukovaru
- Ela Čule, otpjevala je pjesmu „To je zemlja dide mog“
- Stipe Gabrić, „Zemlja Hercegovina“
Pogled u budućnost
Radujemo se svemu onome što se planira u izgradnji „Groblja mira“ na Bilima. Neka bude sve na veću slavu Božju, a članovima naših hrvatskih obitelji koji su u Drugom svjetskom ratu, poraću i u Domovinskom ratu poginuli, ubijeni, stradali ili nestali dobri Bog udijelio pokoj vječni.
Osvrt na susret na Bilima 23.8.2015.
Osvrćući se na susret na Bilima netko je komentirao slijedećim riječima: „U tijeku 1991. više puta su se Hrvati ovih prostora sakupili u Mostaru na stadionu Zrinskoga, bilo je tu više tisuća osoba. Uz pjesmu i prigodne govore doživljavali smo zajedništvo i bratsko sestrinsku susretljivost. Ne možemo zaboraviti one kolone autobusa koje su krenule iz Brotnja i Širokoga prema Mostaru na stadion… Danas, na Bilima doživjelo se nešto onako lijepo, drago, zanosno, radost što smo tu, što živimo i dišemo istim duhom, sa svih strana krenulo se autima i s nekoliko autobusa prema Bilima, u ozračju domoljublja, rodoljublja, u zagraljaju jedne vjere slavili smo svemogućega Boga, molili se za sve one koji su nam poginuli, ubijeni, stradali i nestali u dosadašnjim ratovima i strašnom poraću Drugog svjetskog rata. Vratili smo se doma ispunjeni duhom i osvježeni za budućnost.