Kuda s ministrantima: U razgovoru smo imali ispred sebe Eko selo u Grabovici i prostor oko Buškog Blata. Od toga pravca smo odustali. Organizator je odlučio poći u slijedeći pravac:
- Buško Blato: Samostan Karmelićana – sv. Ilija na Zidinama
- Gorica: Franjevački samostan, crkva sv. Petra i Pavla i muzej
- Kupres: Župna crkva sv. Obitelji, zabavni program na kupreškim ledinama.
Dan i vrijeme: U razgovorima smo se dogovorili da se ide poslije završene nastave u školama. Gledajući u kalendar odluka je pala na srijedu 17. lipnja.
Dan izleta: Prognoze su najavljivale loše vrijeme, kišovito. Tako je i osvanuo. Pogledali smo na dnevnu vremensku prognozu. Prognoze su predviđale cijeli dan kišovit.
Odustajanje od izleta: Rano u jutro počelo je zvanje telefonom i mobitelom s pitanjem hoće li se ići ili neće s ministrantima i čitačima. Nismo odustali od izleta. Nekoliko je ministranata i čitača odustalo.
Polazak: Polazak iz Kruševa je zakazan u 8,00 sati. Naručili smo autobus „Autoprijevoz – Mostar“. Vozač Mladen Jurić, na vrijeme je bio s autobusom u crkvenom dvorištu. Popisali smo izletnike, bilo ih je 41. U pratnji ministranata bili su đakon don Josip Čule, Marko Ćorić i don Ljubo.
Pošli smo u zakazani termin, uputili se prema Mostaru, pa na Žovnicu dalje prema Buškom Blatu.
Problemi s autobusom: U pola strane u Žovnici poče nam autobus dimiti. Čuje se izgoretina lamele. Vozač je stao kod „Putareve kuće“, izvijestio je nadležne o problemu. Slijedilo je 45 minuta čekanja. Kao zamjenu poslali su nam autobus „Bregava – bus“, vozač Bajro Gabela.
Put do Buškog Blata: Sat vremena smo kasnili, umjesto da budemo u predviđenom vremenu – 10,30 u samostanu kod Karmelićana na Zidinama, došli u 11,30. Put nas je vodio preko Duvanjskog polja i sela s desne strane polja, razgledavanje iz autobusa duvanjske planinske visoravni, tu i tamo po koja ledina pokošena, većinom nepokošene, između ledina i trave po koja njiva zasađena krumpirom, i tako sve do pred Kolo. Pred Kolom naiđosmo na stado ovaca i krdo goveda. Napravili smo stanku na Kolu, petnaestak minuta i produžili do samostana na Zidinama. Došavši pred samostan, čekali su nas ministranti iz drugih župa, bili su već obišli samostan i izložbeni prostor muzeja. Dogovorili smo se s našim ministrantima da u samostan ne ulazimo i muzejsku zbirku ne razgledamo, da ministranti iz drugi župa ne bi čekali da idemo odmah svi skupa na Goricu u franjevački samostan i muzej. Tako je i bilo.
Gorica – franjevački samostan i nuzej: Koju minutu prije podne krenuli smo sa Zidina, okolo Buškog Blata na Bukovu Goru, Rašeljke, Guber i dalje do Livna i Gorice. Kiša je dobro padala. Bilo je pola sata iza podne kad smo došli u samostansko dvorište na Gorici, crkva zaključana, u muzeju predvorje otvoreno. Zvonili smo došli su portiri muzeja. Prvo prigovorili da se nismo najavili. Istina je da smo zvali ne jedanput nego više puta ali nitko se u muzeju na naše zvanje nije odazivao. Čekali smo desetak minuta da crkvu otvore i da dođe muzejski vodič. Ušli smo u crkvu – sv. Petra i Pavla, prostrana crkva, ministrantima zanimljiva zbog velikog prostora. U crkvi se pomolili, otpjevali jednu pjesmu. Slijedilo je predavanje voditeljice o crkvi i muzeju. Nakon dvadesetak minuta predavanja predloženo je da u koloni po dvoje pođemo do muzeja u samostanskom prostoru, do Jurkićeve galerije, te do novog dijela i nove muzejske zgrade – novosagrađene u dvorištu samostana. Obilazeći muzej zadržali se do 14,00 sati. Lijepo uređeni muzejski prostor, još se uređuje i neki dijelovi pripremaju za izložbu. U dugoj ministarskoj povorci, jedni su ulazili u pojedine dijelove muzeja, drugi izlazili i prelazili u druge prostorije, završili smo razgledanje muzeja u 14,00 sati. Brzimice i trkimice po kiši prešli smo do autobusa i uputili se prema Šuici i dalje prema Kupresu.
Prema Kupresu: U 14,00 sati, krenuli smo sa Gorice prema Šuici i Kupresu. Zanimljivi prijevoji, planinski ugođaj, obratili smo pozornost na prostore obitavanja „divljih livanjskih konja“, spuštanje prema Šuici i penjanje prema Kupresu. Na povir kupreške visoravni puca pogled lijevo i desno na ugodne krajolike, ravnice, brdske i planinske vrhunce, trava svuda okolo, stado ovaca uz put. Iz daleka se vidi velebna kupreška crkva s dva tornja. Dolazimo pred crkvu, prostora ispred crkve ima dovoljno za više autobusa. Po izlasku iz autobusa mnogim ministrantima bijaše klimatsko upozorenje „natrag u autobus“ po nešto za pregrnuti. Bilo je onih ministranata koji se glede odijevanja za kuprešku visoravan nisu pripremili. Bilo im je zebno i od studena su drhtali. Čekali smo desetak minuta dok dođe kupreški kapelan da na crvku otvori. Čim je crkvu otvorio i kad smo zašli unutra, moglo se glede temperature izdržati. Po ulasku u crkvu slijedio je smještanje ministranata, pjevača, čitača i priprema za Misu. U koju minutu prije 15 sati započela je Misa, pjevači pjevaju, ministranti na oltar s kadionicom i don Ivanom Biakšića izlaze na oltar. U koncelebraciji je bio don Ivan Turudić, đakonio je don Josip Čule, a don Jakov Renić i don Ljubo Planinić ostali su s ministrantima u crkvi. U Misnom slavlju ceremonije su izvedene do pontifikalne svečanosti. Čitanje je navijestila Marija Puce, evanđelje đakon Josip, propovijedao je don Ivan Biakšić o duhovnim zvanjima i o svojem osobnom svjedočenju kako se odlučio poći svećeničkim putem. Dvadesetak minuta prije 16 sati slijedilo je zajedničko fotografiranje ispred oltara kupreške crkve, i polazak van u crkveno dvorište.
E, sad su započela pitanja ministranata: Kuda ćemo sada, hoćemo li igrati lopte, nećemo kući, neka nas negdje, i tako sve jedan pa drugi ministrant pita ponovo jedna te ista pitanja. Nije bilo prilike za nogomet, kiša je propadala, vjetar puhao. Odlučili smo poći prema kući, ali smo planirali zastati u Tomislavu i Prodeksu. Koji sat vremena i našli smo se pred Prodeksom. Najavljena je polusatna stanka: kupovanje slatkiša, sladoleda, stariji su tražili kavu, kratko igranke na apartima i polazak preko duvanjskog polja, Posušja, Širokog, Knešpolja, Jara, Biograca, Ljutog Doca i prvi izlasci izletnika u Podgorju. U Podgorju smo stali na više mjesta i pravac do crkve. Kod crkve smo se našli koju minutu iza 18. sati. Razilazak kući, naš put i izlet bili su sretno završeni.
Refleksije: mnogi ministranti i čitači rekoše, sve ovo treba ponoviti, nismo igrali lopte, kiša nas je ometala, hladno bilo, sve treba ponoviti…. Pored kvara u autobusu, pored čekanja drugog autobusa, pored kiše i hladnoće ipak nam je bilo ugodno i lijepo. Kaže narodna poslovica: „Protiv Boga i vremena, nemoj nikada, nego prihvati“. A glede ponavljanja i okolnosti narodna poslovica dodaje drugu izreku pa kaže: „Ne ponovilo se“.