Za potrebe dekanatskog lista 2003. pisao sam dva članaka o aktualnom trenutku u našem dekanatu. Ono što je pisano bacajući pogled na dekanat s tim istim pisanim tekstom može se proširiti pogled prema biskupiji i cijeloj Katoličkoj Crkvi u BiH. Kao što je aktualna tema pisana u ovom tekstu, ništa manje nije aktualna i ona koja je pisana u tekstu s naslovom „Bijela kuga“.

Tada, 2003., pisano je: „Život Crkve na prostoru našega dekanata, u školama, dječjim vrtićima, kulturnim ustanovama, crkvama, obiteljskim kućama, stanovima, radnjama, poduzećima; međusobna suradnja vjernika, suradnja sa župskim uredima, suradnja sa svećenicima, pažnja prema svećeniku, odnos svećenika prema župljanima, preslobodno okvalificiranje svećenika i vjernika, bezškrupulozno iznošenje, izmišljanje o svećeniku o vjerniku: laži, klevete, ogovaranje i svećenika i vjernika, bavljenje tuđim poslovima, prikrivanje svojega nerada, nezainteresiranosti, prebacivanje odgovornosti na druge, želja da se zađe u život drugoga, da ga se uništi, okrade u dobrom glasu, okrade u materijalnom dobru, umanji njegov utjecaj,… stvaranje ozračja kritike i kritizerstva, stvaranje ozračja negativnog javnog mijenja, da bi se time stvorila prisila na nekoga ili na nešto,… liberalizacija života, život uništavajuće slobode, bez principa, bez Katoličkih načela, sve je to što stvara među nama život rezigniranost i ravnodušnosti, bezvoljnosti, optužujući život, opuštanje i puštanje stihiji, neka teče kuda teče, bez brane i ograde i pomisli dokle tako. To su pitanja koja čujemo,  postavljamo, u razgovorima, u susretima. Pitanja koja nas muče, ne zbog toga da bi se maltretirali, nekoga mučili, nego zbog toga što osmišljavajućeg, nadajućeg odgovora na njih ne znamo, to su pitanja bez odgovora, pitanja koja ne daju perspektivni odgovor, budućnosti, radosne budućnosti. Pitanja koja u sebi nose pitanje zašto čovjek, čovjeka manje voli, zašto ga promatra kao sredstvo, modernog roba, kojega treba iskoristiti, a on se trza i pokušava ne dati uramiti, upregnuti… postoji sve više i više ljudi koji ne prihvaćaju ljude, čovjeka, nikoga, možda samo sebe i više nikoga,… postoje ljudi koji samo ruše, odbijaju, uništavaju.

Ovo su teme koji su tu među nama, u nama, s nama, o kojima trebamo razmišljati, pisati, po mogućnosti davati što optimističnije odgovore zbog dobrobiti i tebe i mene i sviju nas. Ovakva i slična pitanja i nas svećenike s našeg dekanata motiviraju da otvorimo i Bibliju i Crkvene zakone, dušu i srce, svu ljubav kojom smo od čovjeka voljeni da s tom ljubavlju i danas pristupimo, razmislimo, uvidimo, pomolimo se, skrušimo se i učinimo nešto na popravku aktualnog stanja,  koje nas ponekada guši u srcu, u duši, da se prestanemo baviti teškim razarajućim nabojem, nego da svoje energije usmjerimo prema radu, trudu, naporu, da ispunimo vrijeme u radosnim susretima s ljudima i zajednicom u kojoj jest i u kojoj može biti Bog.

U tom pravcu raspravljajući već više puta smo se sastali nastojeći na temelju Crkvenih zakona sastaviti naš, domaći, dekanski obvezujući zakon, uredbu, propis, običajnik ili bilo kako ga nazvali, ali nešto što bi nas potaklo i što bi nam reklo: čini dobro izbjegavaj zlo, i nema nam pomoći ni s Istoka ni sa Zapada nego od Boga, od našeg truda i rada, u to se uzdamo. U Bogu i sebi i u nikomu drugom život, potpuni život i duše i dijela nađimo. U potpunosti se ostvarimo, u Bogu i u sebi. Nije nam cilj nekoga prisiljavati da čini dobro, nego motivirati, a onoga koji neće da čini dobro, koji se ne da motivirati ni od Boga ni od čovjeka nego uporno čini zlo, želimo mu reći otvoreno i jasno da je zlo. I da kao zlo ne zarazi nikoga, nego neka ostaje zlo za sebe, sve dok se ne popravi. Onomu koji čini dobro nikakav zakon ne treba. Njemu je zakon Bog, Biblija, Evanđelje. Onomu koji je spreman zlo proglasi dobrim dužni smo reći da je na krivom putu.

Upire se prstom na nas svećenike da nešto učinimo da se stanje na prostoru našega dekanata popravi, devijacije uklone, da nam civilizacijski i urbani razvoj postanu blagoslov, razvoj, uspjeh, a ne «napredak» koji guta djecu svoju. Pa onda neka svatko zna još jedanput stav Crkve. Učinimo svi korak na životvornosti vjere koju nosimo i da ju kao životvornu iskru koju smo primili od svojih pređa prenesemo svojim potomcima. Neka se svatko od nas pobrine, neka svatko od nas osmisli obveze koje je primio, neka nikoga obveze ne opterećuju nego neka po njima traži hranu za život.

Danas ili sutra doći će pred svakoga od nas ono što već duže vrijeme činimo… Sebe obvezujemo, vas pozivamo, činimo u Božje ime dobro i sebi i drugomu“. (pisano; 1.3.2003).

Ovaj tekst je pisan 1.3.2003. Čitajući ga, odlučih staviti ga čitateljima našega portala na čitanje i razmišljanje.