Kraj je nastavne školske godine: Učenici odgovarali, ocjene dobivali. Ima učenika koji rade, a ne dobivaju veće ocjene, ima ih koji ne uče, a dobivaju dobre ocjene. Različito učenici odgovaraju, ima ih koji odgovaraju na brzinu, pa svašta znaju izreći, ima ih koji polako pa nikada misao doreći, ima ih koji su baš onakvi kakvi trebaju biti odliči u svemu. Ima nastavnika koji pitaju da učenici lagano na pitanja odgovaraju – znaju pitati. Ima nastavnika koji komplicirana pitanja postavljaju pa na njih teže učenici odogvaraju. Ostaje pitanje: kako učiti, kako odgovarati? Ima učenika koji se umisle da će nastavnika promijeniti. Nastavnika nije dobro mijenjati, bolje mu je stil ispitivanja i predavanja prihvatiti i njemu se prilagoditi, a na komplicirna pitanja polagano odgovarati. Stari su uvijek govoriti: „Na brzi upit, polako odgovraj“.

Zašto školovanje dugo traje: Pitao sam se zašto tolike godine u školu trebamo ići. Polazili smo u školu kada nam je bilo punih sedam godina, a sada se u školu polazi poslije navršene šeste godine života, pa onda do dvadeset i šeste, ako si dobar studen, a ako nisi i do tridesete. Zašto treba dvije godine učiti pisatii čitati, zašto treba dvije godine note učiti i početno pjevati, zašto treba tolike godine matematiku učiti, zašto treba hrvatski jezik toliko i toliko učiti…. stotinu pitanja, a ni sam ne znam što bi odgovorio. Zamisli dvadeset godina u školskoj ili studenskoj klupi… Bila je i ostala narodna poslovica: „najprije slušaj pa onda druge poučavaj“. Sada je tako do dvadeste godine slušaj, a hoćeš li imati priliku „druge poučavati“, ostaje pitanje… I zamislite koliki se mladi ljudi školovanjem prevare….

Školske smicalice: Naslušali smo se u školi različitih smicalica. Ima učenika koji smicalice smisle, ide im od ruke, a ima onih koji „bubnu“ pa ispadne i ono što ne misle. Tako pita učiteljica biologije malog Ivu: „Ivo, kada se bere grožđe?“ Mali Ivo odgovori: „Najbolje je kada nema nikoga u vinogradu“. Ili, pita razrednik Ivu: „Ivo zašto jučer nisi bio u školil. Ivo odgovori: „Bolio me zub“. Učitelj će: „Danas te ne boli“? Ne: „Ostao je kod zubara“.