Po povratku iz Mostara s glasovanja na referendumu “za obitelj” razmišljao sam koji čas pisati ili ne pisati moj osobni osvrt na glasovanje i referendum. Ipak, sam odlučio napisati ono što sam doživljavao i gledao na glasačkom mjestu.
Danas je u Hrvatskoj i za sve izvan Hrvatske koji imaju hrvatske dokumente bilo referendumsko glasovanje „Za obitelj“.
Nažalost i sramotu organizatora referenduma, za područje cijele Hercegovine bila su određena samo dva glasačka mjesta. Obadva u hrvatskom konzulatu u Mostaru. Na jedno glasačko mjesto išla su prezimena s početnim slovom „A“ do slova „NJ“. Na drugo glasačko mjesto išla su prezimena s početnim slovom „O“ do slova „Ž“. Na drugom mjestu ulazili su i oni koji su taj dan tražili potvrde da bi glasovati. Oni su ulazili na stražnja vrata.
Netko mi je dan prije glasovanja rekao da se za glasovanje na referendumu treba „oboružati“ strpljenjem. Odlučio sam ići na glasovanje, i ni s čime se nisam opterećivao. O strpljenju nisam ni razmišljao. Ali ovaj put nije bilo u pitanju strpljenje, čekao sam, kao i mnogi u „otvorenoj čekaonici“ ali je bila u pitanju velika neodgovornost i ponižavanje cijeloga izbornoga tijela u Hercegovini.
Sva prezimena cijele Hercegovine s početnim slovom „O“ do slova „Ž“, i još oni s potvrdom tek izvađenom za glasovanje trebala su doći pred jednu osobu, samo jednu, koja je tražila na popisu prema putovnici ili osobnoj karti dotično prezime i ime, po tome proslijeđivala drugom kontroloru, pa trećem i tek kod četvrtog se dobio list za glasovanje. Tri sata čekanja nije bilo u pitanju da se trebalo i moralo vježbati u strpljenju, nego je bilo u pitanju posve nešto drugo. S onakvim stilom i načinom kako se činilo na glasačkom mjestu u tri sata čekanja nije moglo na ulazna vrata proći više od 150 osoba i glasovati. Čekao sam od 15 sati i došao na red tek u 18. Ne može se oteti dojmu da je to namjerno činjeno da što manje glasača iziđe na glasovanje. A oni koji su na redu za glasovanje da se „izluđuje“, Ili da zbog dugog čekanja poneki i odustanu, a bilo je i takvih. Odustajali su oni koji su bili na kraju reda, ali oni koji su bili već uključeni u „četverored“ i kolonu prema ulaznim vratima, čekali su do kraja.
Ljudi nisu dali gušta panici i negodovanju nego su se sami počeli na različite moguće načine zabavljati. U čekanju bili su do kraja kulturni, pristojni, čekali i čekali, čula se i pjesma, pjevalo se, pričali se vicevi. Pojedinci su „provaljivali“ kojekakve dogodovštine i prisutne u čekanju nasmijavali. Čekali i na kraju svaki od nas se nije mogao čudom načuditi došavši u podrumsku prostoriju za glasovanje, vidjevši da samo jedna osoba traži glasače prema prikazanoj putovnici ili osobnoj karti na otisnutom popisu. Upravo ispred mene, osoba, pruža osobnu kartu, jedanput, dva put, tri put je gospodična ili gospođa za stolom pokušava pronaći, nema je pa joj kaže: „nema vas na popisu“, morate ići na kat i potražiti potvrdu za glasovanje i vratiti se. Zamislite nakon tri sata čekanja, i takvo maltretiranje.
U jednom trenutku je i kiša započela padati. I tada nitko iz „otvorene čekaonice“ ne iziđe van nego oni koji su imali kišobrane otvoriše, i one oko sebe potkupiše i tako se zbijeno svi uokolo pokrismo s nekolicinom kišobrana. Zahvaljujući Bogu, kiša je prestala padati.
Poslije moga odlaska u 18,00 sati ostalo je čekajući ništa manje nego što je bilo svijeta i onoga časa kada sam došao u 15 sati. Kada će svi oni doći na red i hoće li uopće glasovati ostaje vidjeti.
Ne mogu se oteti dojmu da sve ovo s čekanjem i s jednom osobom na tisuće ljudi koja ih treba s dokumentima evidentirati nije bilo smišljeno i ciljano….