Ima ljudi, bilo ih je uvijek, koji boluju od toga što nemaju nekih „časnih“ titula. Bilo ih je u povijesti, ne mali broj, koji su ispred imena i prezimena imali „zvučne“ titule, a u životu nisu ništa posebno ostvarili. Titula im je bila put do ugodnijeg života, put uhljebljenja. A opet poznamo više osoba koji nisu imali posebnih titula, nisu imali ni „visokih“ škola a zadužili su svijet da im bude uvijek zahvalan. Davno (1839.) napisa slavni Ivan Mažuranić u svojem „Javoru“ „Nije visok, tko na visu stoji, nit je velik, tko se velik rodi, već je visok, tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine, a velik je tko se malen rodi, al’ kad padne, golem grob mu treba“.

Mažuranićevim riječima pođimo poznatim osobama u povijesti kojima s početka nisu ruže cvale, nisu imali posebne naobrazbe, ako su započeli srednju školu nisu je završili ili ako su započeli fakultet nisu ga završili, a kasnije postadoše osobe kojima se na spomen njihova imena i prezimenima podižu spomenici zahvale, kojima bi se čovjek rado na spomen njihova imena i prezimena ustao i svojim stavom zahvalnost iskazao.

Spomenut ću kao poticaj čudesan životni put Giuseppe Verdia. Tko to danas nije čuo i tko to ne bi rado slušao njegove opere. Međutim, Giuseppe svoj uspjeh i svoj uspon nije započeo uspješno. Slabi su mu bili temelji za napredovanje. Čak mu je bio problem upisati se na planirane škole. Slabi su mu bili temelji početne naobrazbe. Imao je urođeni sposobnosti, ali njegova opća naobrazba bila je slaba. U pokušaju upisivanja na milanski konzervatorij nije se mogao upisati zbog slabe opće naobrazbe. I evo zanimljivosti: Danas taj isti konzervatorij na kojega se nije mogao upisati nosi njegovo ime. Vrijeme i čovjekov trud i rad postižu čudesne uspjehe.

Od Verdija, možemo krenuti drugim osobama… krenimo Isusu. Slabi su mu bili temelji s kojim bi mogao krenuti „visokim“ titulama i uspjesima. Rođen je u provinciji, odrastao u provinciji, oko sebe okupio sve izreda nepismene i neobrazovane ljude, ljude na koje ne bi nitko drugi računao, osim kao specijalce u ispečenom ribarskom zanatu, za uspjeh na drugim poljima ne znam bili njih izabrao kao bliže suradnike. S ovakvim i sličnim pogledima usmjerila je prema njemu pogled i „jeruzalemska elita“ i zapitala se što taj hoće, pa on je tek „tesarovo sin“. Pored svega rečenog ipak strahuju od njega. Ta „elita“ poznatih i nepoznatih imena nema u sebi priznati Isusove vrijednosti, ali ima u sebi moć ubiti. Ubija i misli da će time završiti s tim zanesenjakom. Ubijaju ga kao umišljenu osobu koja je prijetnja njihovim foteljama i kojemu je prikriveni cilj na ime nebeskog kraljevstva postići zemaljsko kraljevstvo. Tako ga je protumačila „jeruzalemska elita“. A Isus smrću i ne samo smrću postaje Spasitelj i Otkupitelj. Tako, umjesto da „zatru“ ostaje suprotno: Isusovih trideset godina tišine i tri godine javnosti postaju „jeka tišine“. Isusova „jeka tišine“ kotrlja brda i lomi kamenje na Veliki petak, na uskrsno jutro. Isusovu „jeku tišine“ ne mogoše umanjiti tadašnji, a ni današnji zagušivači.

Ove riječi su poruka i nama: Ne dajmo se obeshrabriti. Ne dajmo se smesti. Budimo jači od bilo kakvih poniženja. Milijuni ljudi su preko trnja i trnovih kruna uspjeli. S početka im nisu cvale ruže, a na svršetku „golem grob im treba“.