U naše dane sve se više govori o nezdravoj hrani koju jedemo. Konzumiramo upitne kvalitete hrane. Često ne pazimo na prehranu. Trpamo u sebe svega i svašta. Način prehrane je bitan. Od prehrane koju blagujemo počinje i završava naš životni bioritam. Sve od želudca polazi. Organizam uvijek reagira na hranu koju smo jeli i piće koje smo pili. Tijelo za ono što smo u sebe unijeli daje znak zahvale ili ukora. Naš organizam uvijek odgovara i kaže: „Hvala ti što si mi obradovao sa hranom“. Isto tako, ako si nešto pojeo ili popio što tvojem organizmu ne odgovara, tijelo će ti odgovoriti i dati znak: „Sada si to učinio, više nikada nemoj ponoviti“. Od načina prehrane zavisi kakav će nam biti organizam.

Normalno uz hranu i piće na zdrav organizam utječu i druge okolnosti: zrak kojega udišemo, psihološke okolnosti, neurpsihološke, prihvatljivost u društvu, odnosi u obitelji, naša osobnost, karakter, značaj, moralni život… Sve to utječe na naše tijelo i naš duh. Ali ovoga časa naš je naglasak na hrani, i piću..

Prema jelu i piću čovjek se treba odnositi razborito. Potrebno je uskladiti metabolizam s jelom. Naučimo se u sebe „ubacivati“ ni više ni manje hrane, nego dovoljno. Dobro je uvježbati se ne biti halapljiv, proždrljiv, znati reći dosta je. Neumjerenost u jelu i piću su grijeh. Na žalost, danas ima sve više i više osoba koje se ubijaju hranom.

Možda ljudi nisu ni svjesni, ali se ubijaju i griješe ne samo protiv neumjerenosti, nego i protiv pete Božje zapovijedi koja kaže „ne ubij“. Hranom se čovjek sam ubija. Ako je hrana nezdrava, nemoj je jesti. Ako se pretrpavaš hranom do zamantalosti, smanji. Ako ima na stolu više, ne moraš sve pojesti i popiti. Hranu se ne smije bacati, ili da se ne bi bacala trpati je u sebe. Nije dobro jest u principu „jazuka“. Da se hrana ne bi bacala, a niti trpala u sebe danas ima način kako je moguće ostaviti hranu i zaštiti je za drugi obrok.

Nadalje, potrebno je prehranu usklađivati sa stilom života. Neće se isto prehranjivati (fizički) tjelesni radnik i onaj koji ima drugačije radno mjesto. Višak kalorija nije nikome potreban. Danas nitko ne treba na sebi i u sebi zalihe kalorija slagati.

Molitva prije i poslije jela

Vjernik neće nikada započet blagovati hranu, a da se neće prije pomoliti, zazvati Božji blagoslov na hranu i piće koje će blagovati. A onda, na svršetku blagovanja molitvom se zahvaliti za darovanu hranu, te zaželjeti od Boga a i od našega mara da hranu dobiju i oni kojima nedostaje.

Onaj koji se moli, ne običajno nego iskreno imat će osjećaj za dosta, neće uzeti ono za što mu je tijelo dan prije dalo znak „nemoj to“. Onaj koji moli od Boga blagoslov na hranu neće nikada reći: „ja ću to jest, jer to volim“, nego će paziti hoće li mu hrana koja je na stolu tijelu dobro doći. Onaj koji vjeruje Bogu, pa ne znam koliko pojedinu hranu i volio, ako mu smeta neće je uzimati. Netko je rekao gledajući pripremljenu hranu na stolu: „ovo je dobro, ali je ovo zdravije“, pa je ono dobro ostavio, a ono zdravije uzeo i blagovao.

Za stolom, nikada nemoj, a da se ne pomoliš. Zatraži od Boga njegov blagoslov. Zaželi Božju pomoć da ti hrana koju ćeš blagovati bude okrjepa tijelu, i tada će u tvojem zdravom tijelu biti i zdrav duh.

Ne goni Boga od svojega stola, i on je imao mjesta za večerom u društvu apostola. Neka ima mjesta i za tvojim stolom.

Prvotna euharistija je bila za stolom u obitelji, tamo gdje se sastala prva jeruzalemska zajednica. Njihovo blagovanje i zajedništvo težilo je prema euharistiji, pa se ona dogodila na početku blagovanja, u sredini ili na kraju. Neka i naše blagovanje u našim obiteljima, kad je god to moguće bude u obiteljskom zajedništvu za obiteljskim stolom koji će završavati euharistijskim zajedništvo kad se nađemo u crkvi. Bog je onaj koji ujedinjuje stol Isusove večere s euharistijskim stolom, odnosno naš obiteljski stol s euharistijskim stolom (oltarom) u našoj crkvi.

Koliko treba jesti

Kako se naučiti jesti onoliko koliko je potrebno? Glad očiju bi sve pojela sa stola.  Mnogi od nas imaju iskustvo kad bi došli za stol imali smo osjeća da bi sve s njega „pomeli“ i u sebe strpali. Toliko smo osjećali glad. Netko je rekao: „toliko sam bio gladan, da bi i kašike i sve ostalo sa stola pojeo“. A zapravo, taman što si počeo jest, nešto te je omelo, morao si prekinuti jelo, i poslije ti se više nije jelo, ali više ni gladan nisi bio. Eto, vidiš kako je nekada malo potrebo da bi zadovoljio svoju proždrljivost. Treba znati prekinuti i reći dosta mi je za ovaj obrok. Nekada je bilo, sada jedi, jer ne znaš hoćeš li imati za drugi obrok. Većina sada ima nešto za sva tri obrok u tijeku dana. Zato, valja se naučiti prekinuti jelo i reći dosta je. Valja se naučiti jedanput uzeti hranu za obrokom i drugi puta ne uzimati, ne ići po repete, ne jesti „čačkalicom“

I za stolom valja biti ne osjetan, ne očima gladan, nego razborit, i ponovo strpljiv, ne trčati, ne uzimati prvi, ne grabiti, prvi puta uzmi, misleći de ćeš ponovo uzeti i vidjet ćeš kad pojedeš ono što si prvi puta uzeo iz zajedničke zdjele, više nećeš trebati stavljati u tanjur, niti u sebe.

Post

Uz hranu: jelo i piće valja nekada i postiti. Baš, doslovno postiti, uzeti nešto malo hrane da ne stvaraš patnju želuca. Zdrav želudac ne smije patiti, ne smije biti prazan, ne smije na prazno raditi. Ako želudac na prazno „melje“ stjenke će se u njemu oštetiti. Post može biti u ljubavi prema Bogu, ali i ljubavi prema svojem tijelu. Katolik i kršćanin ne zna za dijete, njemu dijeta nije potrebna. Vjernik posti! Postom se izgrađujemo, vježbamo duh i tijelo, a dijeta zna ponekada biti patnja, nekorisna, pa i bolesna dijeta. Motiv posta i motiv dijete nisu isti.