Često djeca svojim neočekivanim ponašanjem iznenade. Ona nastupaju osjećajima. Ali pokažu znake inteligencije, dubokog razmišljanja. Iznenade!

Vjerojatno i vi znate neku zgodu kad vas je dijete iznenadilo. Onoga časa kada nas dijete iznenadi pomislimo ili glasno misao iskažemo: pa tko mu je to rekao, pa nije ono samo od sebe do toga moglo doći… čudimo se i našem čuđenju nema kraja.

Ima neka priča, koja kaže: neki učitelj na plaži promatrao kako dijete gradi kulu od pijeska. Prilazi mu drugo dijete, treće, sakupilo se više djece. Svi su malim, dječjim šakicama grabili pijesak, gradili, „element“ na „element“ i zidali kulu. Ono što je jedno stavilo, drugo nije rušilo. Svi su se smijuckali, okolo trčkarali. Drugi se zavalili u „majdan“  i gradili. Gradili kulu svi jednako, nitko nije znao kakvu kulu. Svi su bili inženjeri, arhitekti, građevinari, radnici, pomagači i dobavljači. U radu, radosti, raspoloženju, sve s osmjehom, utrošili su puno vremena gradeći kulu od pijeska. I upravo dok su pljeskali ručicama od radosti što su prilazili kraju s gradnjom , naiđe poveći morski val i u jednom trenu izravna njihovu kulu sa zemljom.

Priča stari učitelj: Očekivao sam, suze, bijes, ljutnju. Me­đutim, djeca su sjela, prihvatila se za ruke i smijala se, i smijala. Malo zatim, bez dogovora i razgovora, jednostavno, sama od sebe, započela su ispočetka graditi novu kulu.

Koliko se mi u životu trudimo, koliko vremena utrošimo, i energije, da učinimo ono nešto, potrebno ili nepotrebno.

Puno toga gradimo, ali premalo posvećujemo pozornosti jedni prema drugima. Puno se dogovaramo oko nečega, i to nešto nas često zavadi, posvađa i udalji. Događaju nam se takvi slučajevi često. Poslije sagrađenog „ostaje kula“, ali ostaje i naša tuga, žalost, neraspoloženje, zavađenost. Umjesto da nas je gradnja povezivala i “gradila”. Nakon gradnje našli smo se razgrađeni. Gradimo puno i previše….  sve same kule od pijeska… umišljeni prestiž…. naizvan dvorci, a iznutra prazni kao strah.

Gradimo, a najmanje „gradimo“ ono što bi trebali graditi, zajedništvo. Nemamo zajedništva! Ne gradimo zajedništvo. Sve će se srušiti. Prije ili kasnije doći će neki „val“ i odnijeti ono što smo s tolikim trudom sagradili. I kada se to dogodi moći će se smijati, samo onaj koji se bude imao s kime za ruku držati.