Prisjetimo se kako su majke u našem djetinjstvu šibom djecu odgajale. Tako neka mater šibala sinčića. Mali se istrgao iz ruku i pobjegao u kraj dvorišta, sjeo na kamen, plače i jeca: dođi u crkvu šiba pratar, dođi u školu šiba učitelj, dođi kući šiba mater, pa bolno uzdahne: nigdje nisam prispio.
Ima dana i danas kad bi nam se plakalo, svaki dan. Danas si nesposoban da se suočiš sa životom,
drugi dan vratiš se mislima u prošlost u kojoj ti je naneseno mnoštvo rana.
Treći dan nađeš se izbačen s posla na ulicu, muku mučiš u sebi,
četvrti dan netko te šiba šibom riječi, neljudskosti, neljubaznosti, drskošću, čizmom režima, umoran si od života, sav si žalostan, osjećaš se jadno i bijedno, razmišljaš o tome kako ti ništa ne ide od ruke.
Pitaš se kome se obratiti, a znaš i vidiš da već sutrašnji dan ne obećava ništa dobro.
Stojiš sam izgubljen, ne moliš se ni Bogu, ne ideš ni u crkvu. Pitaš se kuda ćeš?
Evo kuda! I kada ti ide, a poglavito kada ti ne idem od ruke usred svih mogućih nevolja, Božja uloga, u tvojem životu, potaknut će te, prestani biti ogorčen.
Obrati se Bogu svojemu, on će iscijeliti rane , iskazat će ti ljubav i suosjećanje,
on dobro vidi tvoje tegobe, on će te obnoviti.
I najteže breme koje osjećaš i nosiš na srcu on će ti pomoći nositi.
Ne boj se pokucaj na vrata svojega Boga.