Ovaj naslov i tekst su povezani s naslovom i tekstom ” Dvadeset i pet godina u župi Kruševo od 1989. do 2014.” vidi ovdje
U zatečenu stanju 1989. godine bilo je potrebno hitno nešto poduzeti te sanirati krov crkve. Salonitni je krov zbog dotrajalosti na više mjesta prokišnjavao. Krovne salonite bilo je nemoguće mijenjati. Događalo se kad bi trebalo promijeniti oštećenu salonitnu ploču, da dok se oštećena mijenja, ona na kojoj se sjedi puca. Na krov se bilo vrlo teško i opasno peti. Zbog čestog prokišnjavanja na krovu ponutrica crkve izgledala je vrlo ružno. Strop i pokrajnji zidovi bili su oštećeni, puni vlage i memle.
Vanjska fasada crkve rađena je u kasnu jesen 1963. U radovima je nabačenu fasadu zahvatio led. Smrznuta fasada se počela već prve godine urušavati. Promrzlu fasadu bilo je vrlo teško popraviti.
Građevinsko i izgledno stanje na zvoniku crkve 1989. Zvonik je 30-ih godina (1934.-1936.) sazidan kamenom do visine 11 m. Drugi dio zvonika je betoniran betonskim zidom tijekom 1966. do visine 29 m. Zidan je na temelju projekta kojega su izradili učenici i profesori Građevinskoga školskog centra u Mostaru. Na temelju navedenog projekta Općina Mostar je izdala odobrenje za dogradnju zvonika, 11. 10. 1965., br. 09/3-5/1-65. Zvonik nije završen kako je projektirano u projektu.
Za vrijeme kiša zvonik je prokišnjavao do te mjere da se nije moglo bez kišobrana zvoniti. Posebno je vrlo loše riješeno spajanje zvonika s krovom svetišta. Voda koja je zalazila na spojnom dijelu zvonika i svetišta uništila je cijelu fasadu u unutrašnjosti crkve, odnosno svetišta.
Na zvoniku se nalazilo jedno zvono s ručnim zvonjenjem. Zvonik iznutra nije bio izrađen, niti je postavljena elektrifikacija u njemu.
Nužni radovi na crkvi
U pripremi za radove na župnoj crkvi u Kruševu razgovaralo se u studenom i prosincu 1989., te u siječnju i veljači 1990. Razgovori su vođeni s predstavnicima Građevinske biskupijske komisije i s domaćinima Kruševa. Više sastanaka je bilo sa župnim vijećnicima. Preko vijećnika upozoravani su župljani o hitnim i planiranim radnjama na crkvi. U svrhu upoznavanja župljana Kruševa o planiranom napisali smo cirkularno pismo, arhiv 41/1991. i 54/1996., br. 16/1990. i pismo arhiv 52/1996., br. 17/1990., oba pisma su pisana 15. 2. 1990.
Pismom arhiv 41/1991. i arhiv 54/1996., br. 16/1990. upoznali smo župljane s planiranim i nužnim radovima. U pismu je navedeno da se planira:
Na crkvi: mijenjanje krova crkve, molerski radovi, fasada crkve…
Na crkvenom zvoniku: dogradnja zvonika prema projektu Građevinskoga školskog centra u Mostaru iz 1965., pokrivanje zvonika bakrom, molerski radovi u zvoniku, fasada zvonika.
U istom pismu naveli smo da se planiraju izvoditi radovi u crkvenom dvorištu, parkiralištu te u župnoj kući i kući časnih sestara.
U istom stilu pisanja, kao što smo upoznali domicilne župljane Kruševa o stanju na župnim prostorijama te o nužnim radovima na njima, isto tako učinili smo i upoznali iseljene Kruševljane. Pismo iseljenicima pisano je 5. 4. 1990., arhiv 67/1996., br. 27/1990. Iseljenim Kruševljanima nismo pisali cirkularno pismo o financijskom sudjelovanju u radovima.
Kako smo upoznavali domaćinstava Kruševa i iseljene Kruševljane o planiranim radovima tako smo upoznavali i Biskupski Ordinarijat u Mostaru i Biskupijsku građevinsku komisiju. Nakon usmenih razgovora s predstavnicima biskupije (don Luka Pavlović) i Biskupijske građevinske komisije (Vlado Lasić) uputili smo na Biskupski ordinarijat pismo br. 57/1990. od 25. 5. 1990. Upoznali smo Biskupski ordinarijat u Mostaru o građevinskom stanju na župnoj crkvi u Kruševu. Pismo je osim upoznavanja sa stanjem napisano i s nakanom da se pokuša nešto hitno činiti na rješavanju bitnih i hitnih zahvata na crkvi.
Planiranje i izvođenje radova na crkvi 1990. godine
O planiranom bilo je više sastanaka, dogovora, potražnja savjeta i mišljenja. Iznosili smo mišljenje da je potrebno renovirati cijelu crkvu i zvonik, ali se uvidjelo da se ne može ući u cjelokupni zahvat odmah nego po etapama. U razgovorima vidjeli smo mišljenje iz poduzeća Limar Osijek, 17/1990., br. 38/1990. od 31. 1. 1990., te poduzeće Prima Mostar arhiv 16/1990. od 14. 3. 1990. O njihovim stavovima i mišljenjima odgovorili smo pismom, arhiv 23/1990., br. 40/1990. od 20. 3. 1990.
Nakon razgovora i priprema rečeno je da građevina poznaje svoje zakonitosti od kojih se ne smije odustajati. Jedno od načela i zakonitosti jest da se zgrada renovira s najviše točke. Najviša točka kod nas bila je zvonik. To je bio razlog da i mi krenemo s radovima od zvonika.
Radovi na zvoniku
O svemu razgovaranom glede radova na zvoniku prenijeli smo u elaborat. O elaboratu predviđenih radova razgovarali smo s predstavnicima Biskupije (Građevinska biskupijska komisija), te smo ih zamolili (Vlado Lasić) da urade elaborat.
Elaborat predviđenih radova na zvoniku sačinjavao je sljedeće stavke:
– nabavka skele 660 m2
– skidanje starih žaluzina na zvoniku 8 komada
– obijanje stare fasade 266 kvadrata
– dogradnja zvonika u visinu do 1,75 cm.
– nabacivanje nove fasade 266 kvadrata
– postavljanje novih žaluzina
– špica zvonika od željeza cilindričnih profila 50 x 50 u težini 1450 kg željeza
– oblaganje metalne konstrukcije daskom 66 m2
– krov od bakrenoga lima 66 kvadrata
– izrada križa na vrhu zvonika od bakrenoga lima
– postavljanje oluka s vrha zvonika kroz ponutricu do izvoda izvan zvonika
– postavljanje nove fasada 266 kvadrata
– postavljanje elektrokablova (petnaest žilni) u zvoniku za potrebe elektrifikacije
zvona, pogon sata, rasvjete zvonika,
– postavljanje gromobranskih instalacija.
Ponude za radove na zvoniku poslane su:
– Limaru Osijek, Nadgradnje i adaptacije zvonika, ponuda, elaborat, arhiv 32/1990., br. 21/1990. od 20. 3. 1990., poslano poštom;
– Mate Babić iz Rodoča 106, Nadgradnje i adaptacije zvonika, ponuda, elaborat, arhiv 33/1990., br. 25/1990. od 21. 3. 1990., poslano poštom;
– Dane Rozić, Nadgradnja i adaptacija zvonika, ponuda, elaborat br. 23/1990. od 21. 3. 1990., poslano poštom;
– Ćiril Ćavar, Nadgradnja i adaptacija zvonika, ponuda, elaborat br. 24/1990. od 21. 3. 1990., poslano poštom.
Ponude su pristizale:
– Mate Babić, 730.854,00 dinara ili 104 408 DM;
– Limar Osijek, 135,592,00 dinara 19.370 DM, ponuda se odnosi samo na limarske radove, ispušteni su svi betonski radovi u ponudi;
– Dane Rozić, 195.834,00 dinara ili 27.976 DM;
– Ćiril Ćavar nije poslao svoju ponudu.
U dogovoru sa Župnim pastoralnim vijećnicima 24. 4. 1990. odlučeno je da radove na zvoniku preuzme Dane Rozić. Ugovor između Dane Rozića i Župnoga ureda potpisan je 19. 5. 1990., arhiv 7/1997. i 2/1991., br. 60/1990.
Prema elaboratu planirani radovi su koštali 195.834,00 dinara ili 27.976 DM. Zapisnik o završenim radovima potpisan je 17. 9. 1990.
Osim navedenog elaborata Župni ured je financirao: skelu (arhiv br. 43/1990. od 12. 5. 1990.), fosne, pržinu, dodatne radove, hranu, dodatak elaboratu, agregat, varenje, elektrifikaciju, vrata na zvoniku. Navedeni radovi iznosili su 36.177 DM. Dakle, sveukupno radovi na zvoniku, koštali su 64.153 DM.
Na zvoniku su tijekom 1990. godine izvedeni sljedeći radovi: dogradnja zvonika, obijanje fasade i postavljanje nove, unutarnje žbukanje zvonika, farbanje fasade zvonika, postavljanje konstrukcije vrha zvonika i prekrivanje bakrom, postavljanje elektrokablova u zvonik.
Osvrt na radove na zvoniku. Radovi na zvoniku započeli su 27. 5. 1990. Po ugovoru koji je potpisan između investitora i izvoditelja trebali su biti završeni do 15. 7. 1990. Završeni su skidanjem skele 3. 9. 1990. Radovi su se kraju privodili vrlo sporo. Završeni su s 45 dana zakašnjenja.
Tijekom radova pojavljivali su se problemi sa strujom. Struja je bila monofazna. Riješeno je pitanje dovoženjem agregata kojega je financirao Župni ured. Nastao je problem i s prehranjivanjem radnika. Hranu radnicima trebao je po ugovoru osiguravati izvoditelj radova. Nastali problem s prehranom radnika riješen je tako da je Župni ured preuzeo pripremanje hrane ali da će svaki obrok financirati izvoditelj. Župni ured je počeo pripremati hranu radnicima 3. lipnja i pripremio je 284 doručka i 271 ručak.
Vremenski uvjeti nisu bili u našim mogućnostima da ih rješavamo. Imali smo problema i s velikim vrućinama ali smo zato zidove polijevali vodom i prije i poslije žbukanja.
Nakon 27. srpnja kako se radovi nisu privodili kraju, a oduljivalo se do u nedogled, Župni ured je u dogovoru s izvoditeljima pozivao majstore i radnike iz župe (Vinko Marijanović Jurin, Zdravko Milorad, Dragan Milorad, Miro Milorad) te je s njima fasaderske radove priveo kraju.
Molerske radove na zvoniku vrlo kvalitetno izvodio je Marko Bošnjak iz Mostara. Radove s bakrom izvodio je Abul iz Blagaja.
Ponovni pogled na radove na zvoniku, prelistavanje arhivskoga materijala, pogled na fotografije i prisjećanje na izvođenje radova je teško iskustvo.
Radovi na krovu svetišta crkve i krovu sakristije
Poslije završetka radova na zvoniku, planirali smo sljedeću etapu radova na crkvi: radove na krovu sakristije i na krovu svetišta crkve. Radove smo izvodili prema elaboratu, arhiv 18/1991. i 59/1990. od 24. 7. 1990. Elaborat je sastavio u ime Građevinske biskupijske komisije Vlado Lasić, odnosno poduzeće Prima. Na krovu sakristije i svetišta planirani su sljedeći radovi:
– demontaže i rušenja (40 m2)
– betonski i armirano-betonski radovi
– zidarski radovi
– tesarski radovi
– limarski radovi
Ponude za navedene radove poslane su:
– poduzetniku Dani Roziću, arhiv 23/1997. od 26. 7. 1990.
– poduzetniku Stanislavu Planiniću, br. 107 od 4. 8. 1990.
Pristigle ponude:
– Dane Rozić 305.914 dinara ili 43.702 DM
– Stanislav Planinić 249.550 dinara 35.650 DM
Izvođenje radova prepušteno je Stanislavu Planiniću. Ugovor između Stanislava Planinića i Župnoga ureda potpisan je 29. 9. 1990., arhiv br. 115.
Radovi na krovu sakristije i krovu svetišta crkve započeli su 27. 8. 1990. Odmah u početku naišli smo na problem s nabavkom bakra. S bakrom se oduljilo u nedogled. Tek je polovicom studenoga bakar pristigao. U 30 radnih dana, 19. 12. 1990. radovi su privedeni kraju. Limarske radove izvodili su radnici koje je Stanislav dovodio preko Žare Tipurića (Abul, Dinko, Ferdo Planinić i Rajko Ćubela). Radnike za žbukanje tražio je Župi ured u Stanislavovo ime (Vinko Marijanović i Zdravko Milorad). Radove na krovu svetišta crkve i krovu sakristije nadgledao je Slavko Pinjuh. Računi su isplaćivani prema arhivu br. 86/1990. od 19. 12. 1990.
Na krovu svetišta crkve izvedeni su sljedeći radovi: skidanje krovnoga zahrđalog lima i oštećenih salonitnih krovnih ploča, popravci na konstrukciji krova svetišta i prekrivanje svetišta bakrom.
Na krovu sakristije izvedeni su sljedeći radovi: skidanje krovnog zahrđalog lima, popravci na konstrukciji krova sakristije i postavljanje bakrenoga krova.
Radove u unutrašnjosti sakristije izvodili smo tijekom 1992. Sakristiju smo preuredili iznutra, otukli staru fasadu, postavili novu, postavili plafon od lamperije, uveli vodu u sakristiju, spojenu cijevima na kućni hidrofor. Vodu u istom zamahu smo uveli i u dnu crkve na pomoćnoj prostoriji zamišljenoj kao krstionica, koja zapravo služi sestrama kao crkvena ostava. Radove u sakristiji izvodili su Mate Rozić Bobankić, Slavko Brkić. Vodu je uvodio Ivica Ćorić.
Radovi u unutrašnjosti crkve tijekom 1990.
U unutrašnjosti crkve, u sakristiji postavili smo novo elektrosredište s kontrolnom pločom za rasvjetu crkve. Podnim kanalima spojeni su elektrokablovi zvonika s elektrokontrolnom pločom u sakristiji.
Zaključak i završetak radova u 1990. Na svršetku godine zahvalili smo pismom domaćinstvima Kruševa i iseljenim Kruševljanima na sudjelovanju u radovima. Pismo zahvale pisano je 1. 12. 1990., br. 147/1990., arhiv 55/1996.
Planirani i izvedeni radovi na crkvi 1991. godine
Završavajući radove u 1990. napisali smo pismo domaćinima Kruševa o učinjenim radovima u 1990. godini i planiranim radovima s posebnim osvrtom za nužne radove u 1991. godini. Pismo je pisano 7. 11. 1990., br. 117/1990., arhiv 51/1996.
U pismu je navedeno da je nužno prići sljedećim radovima:
– na župnoj crkvi: – mijenjanje krova crkve, fasada prema projektu crkve, ozvučenje, postavljanje elektrifikacije, molerski radovi
– na crkvenom zvoniku: – završavanje zvonika u dijelovima koji nije završen
– crkveno dvorište: – kompletno kultiviranje crkvenoga dvorišta
– parkiralište: – dovršavanje započetoga parkirališta
– groblja i kapelice: – Župni ured je voljan pomagati sve akcije
– župna kuća: – župnu kuću u većem dijelu renoviranu, završiti
– kuća časnih sestara: – u vrlo lošem stanju
Radovi na krovu (lađe) crkve. Početkom 1991. razmišljali smo o mogućnostima da bi započeli radove na krovu lađe crkve. U tu svrhu dali smo uraditi elaborat radova. Elaborat, arhiv 19/1997. od 28. 2. 1991. je sastavio ispred Građevinske biskupijske komisije Vlado Lasić, odnosno poduzeće Prima.
Elaborat radova se odnosio na sljedeće detalje na krovu lađe crkve:
– demontaže i skidanja
– betonski i armirano-betonski radovi
– zidarski radovi
– tesarski radovi
– pokrivački radovi
– limarski radovi
– elektroinstalacije
U stavci pokrivački radovi dali smo da se napišu ponude u tri varijante:
– varijanta “a”: krov crijep tip mediteran “222”
– varijanta “b” krov bakarni lim
– varijanta “c” krov od aluminijskog lima
Elaborat smo poslali kao ponude za radove na više adresa, arhiv 19/1997. od 28. 2. 1991. Prema poslanim i vraćenim ponudama odlučili smo se na sastanku ŽPV, 3. 3. 1991. da lađu crkve pokrijemo bakrom i da prihvatimo ponudu Cubus Mostar, Vlado Lasić, arhiv 94/1991. od 12. 4. 1991. Ponuda je iznosila 535.851,00 dinara ili 59.539 DM, kada se od navedene cijene u ponudi (751.641,00 dinara) izbaci već urađeni krov svetišta. Sve tri varijante Cubus Mostar su bile:
– varijanta “a” krov crijep tip mediteran “222”, 421.721 dinara ili 46.858 DM
– varijanta “b” krov bakarni lim, 751.361 dinara ili 83.485 DM
– varijanta “c” krov od aluminijskog lima, 526.641 dinara ili 58.516 DM
Limarske radove izvodio je uime Cubus Mostar Žara Tipurić i njegovi radnici (Abul i Dinko).
Radovi su započeli demontažom postojećeg krova od salonitnih ploča 15. 3. 1991. Izvođeni su prema planiranom ritmu, već 19. 5. 1991. bila je pri kraju sjeverna strana krova crkve. Na sjevernom dijelu krova radovi su bili završeni 4. 6. 1991.
Na južnoj strani krova crkve započeli smo radove 11. 6. 1991., već 21. lipnja južna strana krova lađe crkve bila je prekrivena ljepenkom, 30. 6. 1991. krov je bio prekriven bakrom. Ostao je vijenac na pročelju crkve. Svi detalji su završeni 7. 7. 1991.
Na žalost, krov crkve bio je kratko vrijeme čitav i zdrav. Pogođen je u krov s tri srpske granate 5. 5. 1992. Osim krova crkva je istoga dana pogođena s jednom granatom u pročelje crkve drugom u sakristiju. Dakle, samo, od 7. 7. 1991. do 5. 5. 1992. krov crkve bio je zdrav.
Gromobran oko crkve, pribojavali smo se postojećeg gromobrana oko crkve. Doživjeli smo više puta što su gromovi u Kruševu. Kruševo je na dnu Mostarskoga blata. Kada grmi ima se dojam da se svi gromovi koji dolaze sa cijele površine Blata prazne upravo u Kruševu. Dali smo ispitati gromobransku provodljivost. Nakon ispitivanja pokazalo se da je sjeverna strana gromobrana dobra, ali je južna problematična. Bilo je potrebno iskopati dodatnih kanala i uzemljenja. Izvješteni su župljani o stanju gromobrana u župnim oglasima 24. 3. 1991. Sazvana je radna akcija na kopanje kanala za gromobranske trake. Na radne akcije se odmah krenulo, 26. 3. 1991. Iskopano je dovoljno kanala, povezali gromobran u prsten oko cijele crkve. Nakon završenih radova i nakon ponovnog mjerenja pokazalo se da je uzemljenje zadovoljavajuće.
Ratne štete i saniranje oštećenja na crkvi: u srpskom napadu na Kruševo župna crkva pogođena je s pet granata. Jedna je granata s pancirnim zrnom udarila u sakristiju. Druga također pancirna u pročelje crkve. Tri granate pale se na krov crkve. Srećom od njih pet niti jedna nije prošla u crkvu pa onda eksplodirala. Sve su se aktivirale na vanjskim zidovima crkve. Svih pet granata u crkvu je pogodilo 5. 5. 1992. Crkva je pogođena tenkom s Varde, od kuće Joze Glamuzine.
U župno dvorište palo je mnoštvo granata. Mi smo izbrojili oko 300 rupa. Zašto do svibnja nije crkva pogođena teško je reći. Jesu li to bili stvarni promašaji ili je netko namjerno promašivao. Na video kaseti koju smo uradili u lipnju 1992. zorno je prikazano kako granate padaju po crkvenom dvorištu, ali crkva ostaje cijela. Netko se od domaćina zgodno našalio kad se vratio iz progonstva u Kruševo: ma kud je crkva ondje sagrađena, sav mi je vinograd granatama uništen. Mnoštvo granata palo je u crkveno dvorište i oko njega, ali je crkva od početka rata ostala punih mjesec dana nepogođena. Granate na Kruševo počele su padati 5. 4. 1992. u poslijepodnevnim satima, prve su pale na Zukanovinu, potom u Podgorje oko Kordića kuća itd.
Poslije oslobođenja brda Kruševa 11. 6. 1992. krov crkve smo u radnim danima od 14. do 18. rujna 1992. prekrili ljepenkom, zakrpali rupe na sakristiji i na pročelju crkve. Sitne popravke na krovnoj ljepenki uradili smo 4. 10. 1992. Radove na prekrivanju crkve ljepenkom izvodili su: Marko Lončar, Mile Marijanović Jurin i Marko Vidačak.
Ljepenka na krovu crkve je zbog velikih ljetnih vrućina i niskih temperatura zimi, te zbog jakih vjetrova često popuštala. Više puta smo je krpali (22. 1. 1993). Zbog lakšeg održavanja ljepenke na krovu crkve postavili smo skelu (u siječnju 1993.), koja je ostala montirana sve do prekrivanja oštećenog dijela krova novim bakrom (1995.) i krpanja gelerskih rupa na krovu. Skela je bila Mile i Blage Džebe.
U trajnije rješavanje oštećenog krova crkve nismo ulazili prije 1995. Tek onog trenutka kad se ratno stanje relativno smirilo pokušali smo tražiti pomoć za prekrivanje i krpanje gelerskih rupa na krovu.
Za pomoć u popravci krova crkve i njezine unutrašnjosti obraćali smo se na više adresa pismom – zamolbom, arhiv 66/1996., br. 20/1994. od 17. 3. 1994.
Stupili smo 8. 2. 1995. u telefonsku vezu i u razgovore s vodstvom SOKO Mostar. Razgovarali smo o njihovoj mogućnosti da nam pomognu prekriti oštećeni bakreni krov crkve. Već 15. veljače stigao nam je usmeni odgovor iz Sokola da su spremni financirati prekrivanje crkve u Kruševu. Poslije usmenih i telefonskih razgovora Sokolu – Mostar obratili smo se službeno – zamolnicom, arhiv 119/1995. i 167/1995., br. 15/1995. od 17. 2. 1995. Bakar smo naručili iz Italije preko MobilCommerca iz Širokoga Brijega arhiv 134/1995. br. 29/1995. od 28. 3. 1995., arhiv 134/1995. br. 29/1995. od 28. 3. 1995. Dakle, bakar je naručio MobilCommerc a isplato ga donacijom SOKOMostar s cijenom 12.132 DM, br. 20/1995. od 24. 3. 1995. U Knešpolje bakar je stigao 23. 3. 1995, do Kruševa ga je prevezao Ivica Ćorić sa Selišta sa svojim tamićem; otpremnica, arhiv 146/1995. od 23. 3. 1995., a Zdravko Rozić ga je istovario viljuškarom.
Iako je brzo nakon prvih susreta i dogovora sa Sokolom bakar stigao u Kruševo, ipak nismo odmah pristupili postavljanju bakra na krov crkve. Zbog sukoba s muslimanima čekali smo sigurnija vremena. U sukobu s muslimanima znalo se dogoditi da pokoja granata padne i na Kruševo. Organizirali smo 5. 9. 1995. učvršćivanje već postojeće postavljene skele pored crkvenih zidova, a radove na postavljanju bakra na krovu crkve i krpanje gelerskih rupa po krovu započeli smo 30. 11. 1995. Radovi su trajali sve do Nove godine, upravo do 30. 12. 1995.
Poslije navedenog zahvata 1995. ostali su oluci ne zakrpani i taj dio posla urađen je tijekom 2000. Oluci su bili gelerima izbušeni na više mjesta.
Krpanje rupa na krovu crkve nije nikada do kraja izvedeno. Rupe od gelera su lemljene i krpane novim komadima bakrenog lima. Prema mišljenu limarskih majstora krpanje gelerskih rupa je nesiguran posao, zbog mogućnosti da će od mnoštva rupa pokoja kroz nekoliko sljedećih godina popuštati. Radove treba više puta ponavljati i zakrpe kontrolirati. Kontrola krova, odnosno bakrenih zakrpa, ostajala je i za sljedeće godine.
Vrlo neizvjestan rad oko krpanja rupa na krovu crkve bio je razlog da smo teže našli limare koji bi se htjeli upustiti u zaštitu oštećenog krova. Nakon više nagovaranja uspjeli smo uspostaviti razumijevanje s limarskom radionicom Filing, pa su radnici Filinga (Sveto Planinić, Zvonko Planinić, Marko Vučić, Toni Planinić i Marin Planinić) u mjesec dana postupno privodili radove kraju.
Narudžba novog (drugog) zvona i elektrifikacija oba zvona. Tijekom radova na zvoniku i na krovu crkve javljali su se donatori s idejama da bi ponešto htjeli darovati za crkvu. Većina ih je imala određene nakane za darove. Neke od njih smo prihvatili, neke nismo mogli prihvatiti. Za pojedine nabavke u crkvi smo organizirali župljane u kupovanju. Neke smo kupili i platili iz fonda župne blagajne. U jesen 1989. Ivan Smiljanić Perin, izrazio je želju da bi htio darovati zvono za župni zvonik. Ivanovu želju smo prihvatili. Stupili smo u razgovore u firmi za izradu zvona Grassmayer Innsbruck u Austriji. S njima smo izmjenjivali pisma 10. veljače i 10. ožujka 1990. Novo zvono smo naručili sa svim pratećim detaljima. Za već postojeće zvono smo naručili sve što je potrebno za njegovu elektrifikaciju. Narudžbenica novog zvona i dodaci postojećem zvonu nalaze se u arhivu 48/1991. od 7. 11. 1990. Novo zvono je rađeno 14. 1. 1991 u 14 sati. Pošiljka zvona je učinjena 15. 1. 1991., arhiv 199/1995. Potvrda o isplati 13.000 DM za zvono Ivana Smiljanića nalazi se u arhivu 57/1991., br. 63/1991. od 31. 3. 1991.
Predstavnik firme Grassmayer Innsbruck Pitschl je dolazio u Kruševo da bi provjerio ton zvuka postojećeg zvona i da bi ga uskladio s novim i potencijalnim trećim zvonom.
Kako je Ivan Smiljanić izrazio želju samo za narudžbom novog zvona, za sve dodatne troškove morali smo tražiti druge izvore. Dodatne troškove financirali su Ivan i Slavica Džeba. Dodatni troškovi odnosili su se na rekonstrukciju i usklađivanje novog zvona s postojećim zvonom i elektrifikacija postojećeg zvona. Župni ured sudjelovao je također u neplaniranim izdacima oko radova na zvonima. Uz narudžbu novog zvona naručeni su dodaci za elektrifikaciju postojećeg i novog zvona. Postolje smo naručili za tri zvona: jedno koje je već bilo na zvoniku, novo naručeno, i treće zvono koje bi se moglo nekada naručiti. Podatci o trećem zvonu nalaze se u arhivu 199/1995.
Po konačnim predračunima cijena novoga zvona i radovi na postojećem zvonu iznosili su:
– materijal za zvona 4670 DM
– izrada 8200 DM
– 2 remena, 2 klatna, 4 kuglagera 3860 DM
– elektromaterijal 4800 DM
– instaliranje 2170 DM
– skupa 23.700 DM
Natpis na novom zvonu je: Na čast B. D. M. daruje obitelji Mladići (Smiljanići) Ivan, Ivan i Slavica Džeba – Uskrs 1991. god. Stavljen je odljev lika Blažene Djevice Marije. Novo zvono je teško 430 kg. Ton zvuka mu je A/I.
Zvono je poslano iz Austrije vlakom do teretne stanice u Mostaru. Uvezeno je uvoznicom APRO Hercegovina.
Organiziran je blagoslov zvona kao i darovanog barjaka sv. Ilije (barjak je darovala Iva Zovko ud. Marka sa Sretnica) 24. 3. 1991. Blagoslov je obavio vikar za pastoral don Luka Pavlović uza sudjelovanje don Vlade Puce. Župni ured je pismom br. 67/1991., arhiv 55/1991. od 15. 3. 1991. zamolio Biskupski ordinarijat u Mostaru da se planira blagoslov zvona i u pismu su navedeni bitni detalje o zvonu i darovateljima.
Željezno postolje za zvona montirao je po preporuci Vlade Lasića Ivan Sušac.
Novo zvono na zvonik je podigao Roža Mihalj iz Bačke Topole. Na podizanje novog zvona Roža je trebao doći u Kruševo 5. 5. 1991. Zbog rata u Hrvatskoj nije došao. Došao je 5. 6. 1991. Na postavljanju novog zvona, doradi na starom zvonu, elektrifikaciji oba zvona Roža je radio 5. i 6. lipnja 1991.
Sat na zvoniku.U jesen 1989. došavši iz Kanade Ivan (Martinov) i Slavica Džeba željeli su darovati satni mehanizam za župni zvonik. Njihovu želju smo prihvatili. Stupili smo u vezu s firmom Schauer u Beču. Dogovorili smo sve pojedinosti i sat naručili. Cjelokupni rad oko sata do puštanja u pogon koštao je 23.000 DM. Otpremnica sata iz Beča načinjena je 5. 7. 1990., arhiv 198/1995.
Sat su instalirali Tomica Deak iz Beča i Božidar Zorko iz Samobora (ulica V. Ružička 17.) 19. 7. 1990.
Sve do 1996. nismo imali sreće sa satom. Loša struja i česti gromovi uništavali su mikroprocesor i elektromotore za batove otkucavanja. Sve do 1996. često smo morali elektromotore viklovati. Viklovanje motora smo obavljali u Gabeli Polju, u Elektromehaničarskoj radionici Pere Pilića, arhiv 195/1994. od 13. 8. 1994., arhiv 56/1994. od 14. 9. 1994. Svako viklovanje motora koštalo je 120 DM.
Mikroprocesor smo jedanput slali u Beč na popravak. Nisu ga popravljali nego su poslali novi. Jedanput ga je popravljao predstavnik firme Schauer za Južnu Hrvatsku Ivan Grgurin iz Kaštela. Konačno problemi oko čestog pregovaranja motora i izgaranje mikroprocesora prestalo je onoga časa kada smo postavili novu trafostanicu kod crkve.
Župni barjak. Uz tri dara (novo zvono, sat na zvoniku) koja smo dobili tijekom 1990./1991. je i župni barjak, dar Ive Zovko ud. Marka sa Sretnica. Iva je barjak darovala kao zavjetni dar posvećen sv. Iliji i Blaženoj Djevici Mariji. Dar je koštao 2000 DM.
Barjak su izradile časne sestre Kćeri Božje ljubavi u Dubrovniku. Na jednoj strani barjaka je lik proroka Ilije s natpisom: Sv. Ilija, moli za nas! Na drugoj strani barjaka je lik Blažene Djevice Marije s natpisom BDM, moli za nas. Na barjak je postavljena traka s natpisom ovaj barjak darova Iva Zovko ud. Marka 1990.
Župni barjak je blagoslovljen 24. 3. 1991., s blagoslovom novog zvona. Blagoslov je predvodio vikar za pastoral don Luka Pavlović uza sudjelovanje don Vlade Puce.
Ambon u crkvi.Tijekom 1993. godine, zajedno s narudžbom uredskoga ormara, naručili smo izradu ambona za čitanje. U crkvi se nalazio jedan željezni ambon kojega sada koristimo za Mise u crkvenom dvorištu. Novi je ambon uradio Ivan Čilić Buva tijekom 1994. Njegova cijena bila je 520 DM, arhiv 146/1995. od 24. 10. 1994. Postavio ga je u crkvi Ivan Čilić 18. 12. 1994. Podnožje mu je od stržova drva, kostur od špere.
Glavna ulazna vrata. Na crkvi smo promijenili već natrula crkvena vrata. Vrata smo dobili 9. 7. 1994. kao donaciju župnoga ureda Živinice. Naime, župni ured Kruševo je tijekom 1993., 1994., 1995. više puta pomagao župnom uredu Živinice različitim karitativnim artiklima. U znak zahvalnosti župni ured Živinice, otpremnica 190/1994. od 8. 7. 1994., je preko svojih župljana organizirao izmjenu župnih vrata na crkvi u Kruševu. Postavljanje novih i skidanje starih vrata obavili smo 9., 10., 11. srpnja 1994.
Nova vrata su urađena u tvornici Konjuh u Živinicama kod Tuzle. Vrata je projektirao Božo Iljkić, jedan od direktora Krivaje (br. 108/1996., arhiv 197/1995. od 17. 10. 1996.).
Oko vrata nije išlo sve po redu. Zbog rata na prostorima Bosne i Hercegovine, brodski lak za vrata se nije mogao nabaviti u Tuzli. Morali smo ga nabavljati, arhiv 136/1994., i slati u Živinice. Na žalost, taj lak nije dugo ostao na vratima, zbog vrućina i hladnoća je ispucao. Morali smo ga svega sastrugati i vrata premazivati i zaštićivati drugim sredstvima. Nadalje, vrata su bila urađena od sirove daske, zbog toga su bila na više mjesta ispucala. Da bi ih popravili, zatražili smo iz Živinica da nam pošalju dodatnih adekvatnih dijelova za zamjenu na vratima. Isporuku smo dobili 11. 5. 1995. Nekoliko puta smo vrata dorađivali. Konačno ih je popravio u travnju 1999. Luka Božić. Luka je vrata skinuo, odvezao ih u svoju radionicu u Podgorje i tjedan dana dorađivao. Sve je rasušene dijelove povadio i zamijenio ih novim komadima. U istom razdoblju smo na vrata postavili dodatne baglame, urađene u Stocu u željezariji. Dodatne baglame smo postavili zbog težine vrata. Postojeće baglame su popuštale i vrata su padala prema podu. Za vrijeme otvaranja i zatvaranja strugala bi po podnim pločicama. Dodatnim baglamama uspjelo se vrata zadržati da više ne padaju.
S promijenjenim vratima od samoga postavljanja pa u sljedećih nekoliko godina imali smo problema. Prigovarati nismo imali komu nego sebi samima, a narodna poslovica kaže: “Poklonjenom konju se ne gleda u zube.”
Vitraji u crkvi. Don Marijan Bevanda je od bogoslovskih dana zaželio u župnoj crkvi postaviti dva vitraja. O vitrajima i don Marijanovoj želji započeli smo govoriti tijekom ljetnih dana 1991. Don Marijan je organizirao izradu i postavljanje dva vitraja u crkvi povodom 25. (1995.) godišnjice svećeništva.
Vitraji su umjetničko djelo akademskoga slikara Đure Sedera. Nacrt vitraja nalazi se u uredu arhiv 18/1997. Izradu vitraja je učinio (po prijedlogu Đure Sedera) Marijan Ilić iz Zagreba (Prilaz Deželića 16, telefon 429-650, ili 436-240). Marijan Ilić je dolazio u Kruševo 15. 10. 1994., arhiv 51/1994., br. 51/1994. od 23. 9. 1994., kako bi izmjerio otvore prozora i stupio izradi vitraja.
Vitraji su 26. 6. 1995. preko carine kod Posušja prevezeni u Kruševo. U prijevozu preko carine pomogao je Ivica Galić. Postavljani su na crkvu od 11. do 14. srpnja 1995. S Marijanom Ilićem je došao iz Zagreba na postavljanje vitraja Boris Milić, kao njegov pomoćnik. Isplatu majstorima za postavljanje vitraja dostavio je don Marijan Bevanda po biskupu Ratku 23. 5. 1995.
Na vitrajima je stavljena darovnica don Marijanovih roditelja. Jedan vitraj predstavlja Sveta Obitelj s prirodnim likom biskupa Petra Čule, drugi vitraj predstavlja Kristovo uskrsnuće i kardinala Stepinca sa simbolima hrvatskoga naroda i zagrebačke katedrale, br. 129/1994. od 12. 11. 1991.
Prema mišljenju nekih nazovi kritičara, arhiv 134/1991. od 24. 3. 1993., trebalo je hrvatsko znakovlje: barjak, grb, zagrebačku katedralu izbaciti. Don Marijan je ustrajao do kraja u svojoj ideji.
Don Marijan Bevanda nije ostao zadovoljan s postavljena samo dva vitraja, tražio je način da se urade još dva, ali je motivirao don Vladu Pucu i don Dragu Bevandu da i oni na ime svojih roditelja urade po jedan vitraj u crkvi.
S nova dva vitraja don Marijan Bevanda je došao u Kruševo 13. 8. 1997. Dva nova vitraja nismo u crkvu stavili zbog plana da se crkva detaljnije uređuje, po završetku župne dvorane.
Vitraj kojega poklanja don Vlado Puce posvećen je sv. (proroku) Iliji, a onaj kojega je darovao don Drago Bevanda posvećen je sv. Ivanu Krstitelju.
Cijena jednoga vitraja: nacrt 1500 DM izrada 2500 DM. S ova nova četiri vitraja u crkvi imamo osam vitraja. Šest od njih su umjetničko djelo akademskog slikara Đure Sedera. Dva su klasična izrada staklarske radnje iz Zagreba, dar obitelji Ereš.
Ozvučenje u crkvi. Još prije 1990. godine primjećivala se potreba ozvučenja crkve u Kruševu. Ako ne zbog glasova odraslih, ono zbog glasova djece i mladih koji bi nastupali za vrijeme Mise. Od početka 1990. godine tražili smo način kako i tu potrebu realizirati. Potrebe za ozvučenjem više puta smo iznosili na sastancima ŽPV. S našom željom upoznali smo i Kruševljane u inozemstvu. Nakon više razgovora realizacija i organizacija kupovanja ozvučenja je otpočela. Sve je u svoje ruke preuzeo Drago Tomić Krčmić. Drago je organizirao Kruševljane u Ludwigshafenu i Mannheimu te je skoro svatko od njih sudjelovao u financiranju ozvučenja. Dio je novca Dragan Tomić Krčmić prikupio od Kruševljana u Njemačkoj, a dio preko svoje firme. Cijena ozvučenja bila je 5800 DM. Nabavljano je prema nacrtu i ideji Tonia Raiča iz Mostara, arhiv 192/1992. od 23. 10. 1993. Podatci o ozvučenju, se nalaze u arhivu 202/1995., br. 101/1996. od 16. 10. 1996.
Popis darovatelja za ozvučenje, arhiv 31/1994.: Andrija Rozić Veliki, Jure Kordić, Martin Marijanović Vinkov, Pero Pušić Karić, Ratko Pušić Karić, Petar Marijanović Markić, Mile Marijanović Markić, Žarko Marijanović Markić, Andrija Rozić Mali, Mijo Rozić Karlov, Drago Tomić Krčmić, Pero Mandžo, Drago Mandžo, Ivan Marijanović Marijanov, Slavko Božić, Dane Rozić Bobankić, Andrija Rozić Bobankić, Vinko Božić, Iva Zovko ud. Marka, Milka Čule, Ljubica Smiljanić, Ilija Tomić Krčmić, prikupili su 4050 DM. Ostalo je nadodao Drago Tomić Krčmić. Pojačalo sa zvučnicima prevezeno je iz Njemačke u Kruševo 21. 7. 1995. Postavljanje ozvučenja učinili su 2.-3. kolovoza 1995. Dragan i Zvonko Ivanković iz Pologa.
Poslije postavljanja ozvučenja učinili smo i dorade na pojačalu, postavljanje daljinskih zvučnika, te bežičnih mikrofona. Doradu pojačalu učinio je Živko Zadro. Sve dorade na ozvučenju platili smo iz župne blagajne.
Dorada na klupama u crkvi. Planirali smo 20. 1. 1996. u crkvi uraditi dorade na klupama. U tu svrhu Gojko Bevanda razmjerio je klupe kako bi uradio prednju klupu bez sjedala, samo s klecalom, a zadnju sa sjedalom bez klecala, a obada reda po sredini zbog prolaza rastavili. To smo planirali kako bi dobili bolju komunikaciju za vrijeme pričesti i kako bi osigurali mjesto za pjevače ispred oltara, a da pjevači ne smetaju pričesnicima. Gojko je uradio željezne dijelove klupa. Odustali smo od konačnog plana s doradama na klupama zbog plana premještanja Misa u župnu dvoranu i detaljnijih radova na crkvi. Zapravo, odlučili smo ostaviti završno izvođenje ove ideje tijekom generalnoga zahvata na crkvi.
Ormari za pjesme i pjesmarice. U crkvi smo imali neki mali ormarić za pjesme i pjesmarice. Odlučili smo napraviti veći ormar za čuvanje pjesama i pjesmarica, arhiv 102/1998. od 24. 7. 1997. Ormare je uradio Luka Božić 11. 12. 1997.
Instrumenti za djecu. Već odavno imali smo želju u Župnom uredu oformiti ozbiljniji dječji pjevački sastav. No nismo imali instrumenata. U svrhu kupovanja instrumenata za zbor tražili smo donacije. Obratili smo se JP PTT HRHB (Mati Juričiću) zamolbom, arhiv 11/1996. br. 121/1996. od 6. 12. 1996. JP PTT HRHB je našu zamolbu prihvatilo i darovali su nam za kupovanje instrumenata 3000 DM (odnosno 10 800 kuna). JP PTT HRHB i Mati Juričiću zahvalili smo za donaciju pismom, arhiv 6/1996., br. 297. od 11. 1. 1997.
Zamolbu, arhiv 93/1995. br. 21/1995. od 22. 3. 1995., za pomoć kupovanja instrumenta za djecu (zbor Kamenjak) uputili smo i Zavodu za zapošljavanje. Zavod je na temelju odluke 04/2-168/2-95. od 23. 3. 1995. odobrio donacija od 2000 DM, arhiv 73/1995. Zahvalili smo zahvalnicom, arhiv 97/1995., br. 43/1995. od 31. 5. 1995.
Zamolbu smo uputili i Zavodu za mirovinsko osiguranje HRHB, arhiv 95/1995., br. 22/1995. od 28. 3. 1995. Zavod za mirovinsko odobrio nam je donaciju odlukom 12/17-95. od 11. 5. 1995., i dodijelio 1000 DM, arhiv 94/1995. Zahvalili smo pismom, arhiv 98/1995. i 59/1995., br. 44/1995. od 31. 5. 1995.
Zamolbu smo uputili i Fondu zdravstvenog osiguranja HRHB, arhiv 96/1995., 26/1995. od 28. 3. 1995.
Orgulje u crkvi.Don Mile Miljko je imao želju da polovne orgulje daruje za jednu crkvu u Hercegovini. Polovne orgulje je našao u nekoj njemačkoj crkvi koja se preuređivala za drugu namjenu. U Njemačkoj je orgulje pregledao don Pero Marić. Don Pero je uvidio da su orgulje dobre i da se uz malu doradu na drvenim okvirima mogu brzo montirati. Na don Perin i don Milin nagovor prihvatio sam da se montiraju u Kruševu. No kad su dovezene (1996.) začudio sam se kako su u lošem stanju. Pijano smo nabavili više zbog pomoći drugome negoli zbog trenutne potrebe. Naime, 1997. došao nam je Željko Koroman iz Gornjih Radišića i zamolio da od njega kupimo pijanino. On je pijano kupio svojoj maloj kćeri 1989. godine. Kako mu je kći izgubila želju da svira, pristali smo da ga kupimo za 2500 DM.
Željko je bio zapovjednik u Kruševu u najtežim okolnostima za Kruševo. Od toga vremena smo ga poznavali. Zbog njegove pomoći Kruševu nismo mogli da mu ne uzvratimo. U kupovanju pijana kod Koromana pozvali smo don Dragana Filipovića da bi on uvidio vrijednost i kvalitetu instrumenta. Don Dragan je izrekao svoje pozitivno mišljenje i rekao vrijednost instrumenta. Nakon razmišljanja o svim okolnostima odlučili smo te smo pijanino kupili.
Ovaj pijanino je bio osnova na kojega smo se pozivali u potražnji otvaranja Glazbene škole u Kruševu. Glazbena škola je otvorena odobrenjem Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko neretvanske županije, br. 05-01-667/2002. od 9. 7. 2002.
Borovi za Božić. Svake smo godine za Božić postavljali u crkvu do tri velika bora, visoka do 6 m i po tri, četiri mala. Boriće za Božić od 1997. počeli su nam dovoziti djelatnici poduzeća Parkovi iz Mostara. Bilo je godina u kojima smo boriće dobivali kao donaciju ili smo ih plaćali iz župne blagajne.
Košarice za lemozinu. Samoinicijativno i u ideji i u ostvarenju gospođa Nada Tomić iz Dubrovnika 21. 7. 1991 darovala je za crkvu kutije za prikupljanje lemozine. Inspiraciju je dobila, reče, kad je vidjela kako u skromnim košaricama sakupljamo lemozinu.
Tepih u crkvi.U jesen 1990., u akciji sa ženama i djevojkama župe, prikupljali smo novac i 20. 11. 1990. kupili tepih za klupe u crkvi i za oltarište.
Usisivač u crkvi. Kako nismo imali u crkvi odgovarajućeg usisivača za kupljenje prašine i čišćenje crkve, odlučili smo kupiti veći usisivač. Sa usisivačem smo kupili i stroj za ribanje poda crkve. Usisivač i stroj za pranje poda crkve naručili smo u privatnoj firmi 18. maj Mostar. Dobili smo ga 11. 1. 1991. arhiv 53/1990. plaćen je 42.910,00 dinara ili 4767 DM. Ovaj usisivač nikada nije korišten u svim mogućnostima.