Ovaj naslov i tekst su povezani s naslovom i tekstom ” Dvadeset i pet godina u župi Kruševo od 1989. do 2014.” vidi ovdje

Kad je započeo rat u BiH? Kad je započeo u Kruševu? Nitko na ta pitanja ne daje pravi odgovor. Ako se odgovori, odmah se pojavi onaj koji taj datum negira.

Početkom travnja, je li to 3. travnja ili 6. travnja, negdje prije, negdje kasnije otpočeo je otvoreni sukob između srbo-crnogoraca i HVO-a. Dakle, od 6. travnja pa sve do 11. lipnja u Kruševu je trajao otvoreni sukob između srbo-crnogoraca i Kruševljana.

Međutim, u Kruševu se može govoriti o ratnom ozračju i prije, od 26. 10. 1991. Tada su se srbo-crnogorci spustili u ogradu Tomuša iznad Krivodola i tu ostali sve do 11. 6. 1992. Može se reći dok je u BiH otpočeo rat početkom travnja 1992. do tada su Kruševljani bili već umorni od ratnog ozračja.

Govoriti o vjerskom životu u Kruševu u 1991. i 1992. je teško, sve je bilo obavijeno lošim slutnjama, ali i s prkosom i organiziranošću Kruševljana. U ovom razdoblju Kruševljani su prestali ravnati život po blagdanima i crkvenim svetkovinama. Te crkvene godine u Kruševu nije bilo svečanosti o Božiću, ni o Uskrsu, ni o Ilindanu (patron župe), nije bilo ni krizme, koja je trebala biti, nije bilo ni prve pričesti.

U razdoblju rata rođeno nam je i kršeno petero djece izvan Kruševa. Imali smo devet sprovoda, istina jest sa svećenikom, ali u skraćenom sprovodnom obredu. Bilo je sprovoda u kojima je sudjelovalo pet – šest osoba. Usprkos izloženosti naših grobalja granatiranju ipak smo nastojali pokojnike, koji su umrli izvan Kruševa dovoziti u Kruševo, te ih uz velike opasnosti i uz prisustvo nekoliko osoba pokopati u obiteljske grobnice. U rečenom razdoblju nismo imali niti jedno vjenčanje, nitko se nije ženio, nitko udavao. Zadnje vjenčanje bilo je upravo dan poslije izlaska srbo-crnogoraca na krivodolska brda (27. 10. 1991.).

Od 5. travnja do 1. srpnja 1992. svete Mise u župnoj crkvi nisu slavljene. U početku smo Mise imali po skloništima, ali smo i to odlučili izbjegavati zbog opasnog okupljanja na jednom mjestu.

U ožujku 1992. zbog česte četničke pucnjave PAM-om i mitraljezima prestala je raditi mjesna škola, tada je prestao i vjeronauk za djecu. Kako se vidi iz ovoga, bio je poremećen svakodnevni život u našoj župi.

Narod Kruševa u predratnom, ratnom i poratnom vremenu

Dolaskom srbo-crnogoraca na brda Kruševa (26. 10. 1991.) narod Kruševa se uznemirio. S Krivodola su se Krivodoljani u velikom postotku povukli do Doma. Jedan dio se isti dan vratio kući, a drugi su noćili negdje izvan Krivodola. Taj dan trebalo je imati smjelosti i narodu kod Doma reći, vratite se kući, nemojte kuće napuštati, bit će dobro, nije toliko strašno ako je desetak srbo-crnogoraca izišlo iz helikoptera i spustilo se iznad krivodolskih kuća. Narod se vratio doma i malo po malo su se navikli na neprijatelje iznad kuća, održavali danonoćno straže da se ne bi srbo-crnogorci ušuljali u selo. Takvo stanje je ostalo sve do početka travnja 1992.

Narod Kruševa u progonstvu i povratak doma

Početkomveljače, nakon prvog ozbiljnijeg sukoba između srbo-crnogoraca i krivodolske straže narod Kruševa je uvidio da treba ići u progonstvo. Preporučeno je da se što prije iz Kruševa u dubinu Hercegovine sklone trudnice i predškolska djeca. Tako je i učinjeno. Ostali dio naroda Kruševa morao je u progonstvo početkom travnja 1992. U više dana početkom travnja prevozili smo narod iz Kruševa prema Čitluku. U Čitluku su smještani u autobuse i prevoženi dalje u Hrvatsko primorje od Makarske do Graca (Brist, Drvenik, Podgora, Tučepi, Makarska). Jedan dio Kruševljana bio je smješten kod rodbine i prijatelja po Hercegovini: u Gornjoj Vitini, Klobuku, Čerinu, Grudama, Tihaljini, Ledincu, te Splitu, Zagrebu itd. U prognaničkom smještaju ostali su svi do oslobođenja brda Kruševa (11. 6. 1992.). Prvi samoinicijativni povratnici vraćali su se odmah nakon 11. lipnja, a od sredine srpnja počelo ih se vraćati sve više i više. Oni čije su kuće bile zdrave ostajali su u Kruševu, a oni čije su bile uništene ili oštećene vraćali su se natrag u Hrvatsko primorje, tek onoga časa kada su kuće bile obnovljene mogli su se vraćati u Kruševo. Naše upozorenje da se narod ne vraća još u Kruševo pokazalo se opravdanim 29. 11. 1992. Toga dana pala je granata u Podgorje i pred kućom ubila dvije osobe, a jedna je bila teže ranjena.

U božićne dane 1992. većina Kruševljana se našla iz progonstva u Kruševu, iako su se još poneki zbog neobnovljenih kuća zadržavali u progonstvu i u 1993. godini.

Iseljenje i povratak seoske stoke

Nakon početka rata u Kruševu (6. 4. 1992.) i poslije preseljenja naroda Kruševa u progonstvo, seoska stoka u Kruševu ostala je na teret braniteljima i nekolicini civilnih osoba koje su ostale u Kruševu. Oni su je hranili i održavali. Rat je započeo početkom travnja kada u štalama ima najmanje zalihe sijena za prehranu stoke. Okolnosti su bile takve da se stoka nije mogla puštati u brdo, a ni planski se to nije htjelo činiti kako bi izbjegli da se srbo-crnogorci goste s našom stokom. Zamolili smo Krivodoljane i Čulane da nipošto stoku ne puštaju u brda prema srbo-crnogorskim položajima, radije da je pretjeraju na Sretnice, te da je ostave gore neka luta brdom, pa ako i pogine ili bude potrebna da se zakolje neka to bude za naše branitelje. Klati stoku za bojovnike nije bilo potrebno, jer nam hrane ni u jednom trenutku nije ponestalo.

No, pojavljuje nam se ponovo drugi problem, seoska stoka luta poljem i brdom bez cilja, te zalazi u vinograde, posebno na Sretnicama. Tražili smo načina kako to spriječiti, nije nam pošlo za rukom sve dok ju nismo evakuirali u susjedna mjesta u čitlučkoj općini (Dragićina).

Bilo je i drugih razloga zašto smo se odlučili na preseljenje stoke. Naime, mnoga stoka je ranjena od granata, ali najteži razlog je bio taj što se dio stoke, koji je ostao i dalje u štalama, morao hraniti i pojiti. Naše štale po selima su građene tako da su voda i sijeno, kojega je skoro bilo nestalo, bili izvan štale, čak malo podalje od štale. Vidjeli smo da će oni koji hrane stoku, zbog stoke izginuti, da su u životnoj opasnosti zbog krave, ovce, svinje ili zbog jedne kante vode, koju je netko prisiljen odnijeti stoci u štalu. Uvidjevši opasnost za život tih ljudi, odlučili smo se na preseljenje stoke, bilo gdje samo da nije u Kruševu.

Organizirali smo selidbu s našim kamionima, evakuacija je trajala desetak dana. Na dan smo mogli prevesti najviše dva do tri kamiona stoke. Bilo nam je to veliko opterećenje. Pokazalo se kasnije da smo dobro uradili. Nekoliko civilnih osoba bilo nam je ranjeno dok nam je seoska stoka bila izvan Kruševa, a koliko bi ih bilo da je stoka ostala u Kruševu i da se moralo k njoj ići jednom ili više puta tijekom dana.

Stoku smo najprije prevezli u Dragićinu, kad je u Dragićini ponestalo ispaše, prevezli smo je na Risovac. Uza stoku smo imali tridesetak čuvara koji su se svaki tjedan mijenjali. Prehranjivanje čuvara stoke pomogli su nam Crveni križ u Čitluku, hotel Čitluk i Caritas Čitluk.

Stoka je ostala na Risovcu sve do kraja kolovoza 1992. S Risovca u Kruševo je vraćena pješice preko Drežnice.

Uloga župnika u predratnom, ratnom i poratnom vremenu

Kako se kao župnik, kapelan, kao svećenik u ratu valja ponašati? U predratno vrijeme više puta se o toj temi među svećenicima razgovaralo. O toj temi biskup Žanić je više puta govorio i pisao. U kolovozu 1992. napisao je i okružnicu u kojoj naglašava: “Ovom Okružnicom molim sve svećenike naših biskupija da svojim pastoralnim djelovanjem budu na duhovnu po­moć braniteljima, odlučno ispravljajući moguće čine koji nisu u skladu s ljudskim i kršćanskim moralom; da upozoravaju na poštovanje ljudskog dostojanstva svakoga čovjeka…

Jednako molim svećenike da se svom dušom zauzimaju u ovim teškim vremenima za dobro župljana i bra­nitelja, isključivo na području svojih župa…”

Biskupove riječi, bilo da su rečene usmeno ili objavljene pismeno bile su mi načelo ponašanja u predratnom razdoblju (od 26. 10. 1991. do 6. 4. 1992.), u ratnom (od 6. 4. 1992. do 11. 6. 1992.) ili poratnom.

Dakle, župnik je u ovom vremenu pomagao narodu u svemu onome što pristaje svećeniku; hrabrio, tješio, upozoravao, pomagao pri povlačenju civilnog stanovništva u progonstvo, osiguravao hranu preko Caritasa i dobrotvornih i humanitarnih organizacija svima onima kojima je bila potrebna.

U početcima otvorenog sukoba (od 6. 4. 1992.) svetu Misu smo slavili po podrumima, ali smo s tom praksom prestali jer je bilo opasno bilo kakvo sakupljanje na jednom mjestu.

Sprovodne obrede smo obavljali bilo s cjelovitim obrednim molitvama ili zbog opasnosti od granata obredi su bili u skraćenom obliku i s nekoliko osoba na sprovodu.

U odnosu prema narodu djelovalo se smirujuće, ali u pojedinim trenutcima trebalo je biti odvažan, da bi narod odvažnošću svećenika i sam stekao odvažnost pred neizvjesnošću koja se ispred nas ispriječila.

Uloga časnih sestra u predratnom, ratnom i poratnom vremenu

Veliku ulogu u ovom ratu su odigrale naše časne sestre: s. Slava Škojo i s. Vicenta Barać. One u svom specifičnom poslanju i pastoralu bijahu velika pomoć i sigurnost uspaničenom i preplašenom narodu. Velike količine ručaka, kolača one su u ovom razdoblju napravile braniteljima, a poglavito ranjenicima, te mnogim i mnogim gostima koji su u ovom razdoblju utjehu tražili u župnom uredu. Časne sestre bijahu strpljive i požrtvovane u svom radu.

U vremenskom razdoblju od 6. travnja do polovice lipnja bile su u progonstvu. Odmah po oslobođenju brda Kruševa došle su u Kruševu, u pastoralno središte i uhvatile se posla u čišćenju crkve, župne kuće i kuće časnih sestara. Po povratku naroda Kruševa iz progonstva i uvođenja reda u Kruševu od časnih sestara polazila je dobra riječ, savjet, a gdje je trebalo zasukati rukave nisu se izvlačile.

Oštećena crkva, kuća časnih sestra i župna kuća

U neprijateljskom napadu na Kruševo oštećeno je sve uokolice crkvenoga dvorišta: župna crkva, župna kuća, kuća časnih sestra, nekropola stećaka. U istom neprijateljskom napadu oštećena su nam sva tri groblja: Sajmište, krivodoljsko grolje i sretničko groblje. Kapelica na Krivodolu je izrešetana gelerima, a stakla su popucala od detonacija.

Crkva je pogođena s 5 granata, na župnoj kući su od detonacije popucala sva stakla, isto tako i na kući časnih sestara, a od gelera i od granata mnogi stećci oštećeni.

Čišćenje Kruševa od ratnih šteta

U razdoblju od polovice srpnja, mjesec dana nakon oslobođenja brda Kruševa, prišlo se čišćenju sela i obnovi Kruševa. Tijekom rata i granata Miljkovići (tada selo MZ Kruševo, danas samostalna mjesna zajednica) su bili zapaljeni, a u ostalom dijelu Kruševa mnoge kuće su granatama bile pogođene i rastresene. Stakala na većini kuća nije bilo nikako. Elektro i telefonska mreža bili su u cijelosti uništeni.

Krovnu građu za oštećene kuće u cijelosti smo dovezli iz središnje Bosne i od Vareša, a 40 tona stakla smo dovezli iz Italije. Sva građa za krovove kuća kao i staklo bili su donacija. Većinu kuća smo uspjeli obnoviti do Božića 1992.

Djelovanje Caritasa

Caritas u Kruševu djeluje od početka studenoga 1991. Njegove stvarne aktivnosti započele su nakon povratka dijela prognanog stanovništva iz progonstva. Prvo dijeljenje hrane organizirano je 3. 7. 1992. Dijelilo se brašno i krumpir, koje smo čuvali kao zalihe. Od srpnja 1992. do prosinca 1993. hranu u Caritasu smo dijelili mjesečno. Od 1994. hranu u Caritasu smo dijelili povremeno.

Zaključak

Župljani župe Kruševo sa župnikom zahvaljuju neprestance dragom Bogu, koji nas je sačuvao od uništenja, ali zahvaljujemo svima onima, koji su dolazili u pomoć na ovoj liniji bojišta, a svima onima koji su ranjeni željeli su i žele dobro zdravlje, a za poginule i pokojne neprestano se molimo.