Ovaj naslov i tekst su povezani s naslovom i tekstom ” Dvadeset i pet godina u župi Kruševo od 1989. do 2014.” vidi ovdje

Tijekom dvadeset i pet godina u Kruševu inicirano odnekuda prišlo se pisanju članaka, edicija, separata, poema, knjiga. Jedan dio je objavljen, a drugi nije.

Župni list – Kamenjak

U lipnju 2002. tiskali smo prvi broj Kamenjka. Krenuli smo! Netko nam je zaželio ne­što dobro, netko nas je po­dr­žao, netko izrekao to ča­ro­bno “sretno”. Drugi su šutke gledali i promatrali. Ne znaju reći ni dobro ni loše, svejedno im je, bilo Kamenjka ili ne bilo. Onih nekih nisam ni čuo ni vidio.

Prvi broj smo posvetili pokojnom don Mirku Iličiću povodom dvadeset i pete obljetnice njegove smrti. Neka mu dobri Bog udijeli mir neba.

Drugi tiskani broj posvetili smo životu i djelu proroka Ilije, kruševskoga župnog patrona. Pišući tako broj za brojem, nekad godišnje jedan, nekad više, pripremili smo i tiskali do sada dvadeset i osma brojeva.

Župna zajednica Kruševo počela je tijekom 2002. s pripremana i tiskanjem župnoga lista Kamenjak.

Zašto naziv Kamenjak? Normalno je da smo razmišljali i razgovarali s pojedincima i skupinama o nazivu lista. Bilo je više prijedloga. Mi smo se odlučili na naziv Kamenjak. Više je razloga zašto smo se odlučili za ovaj naziv. Riječ kamenjak, odgovara hercegovačkom kršu i kamenu. Riječ dolazi od kamen, deminutiv kamenčić, ali i kamenjak. Otuda simbolika: kamen po kamen palača, zrno po zrno pogača, kamenčić po kamenčić grudina, župa po župa biskupija, slovo po slovo članak, kamenjak po kamenjak cijeli župni list. No, sve su to lijepe ideje, ali glavno i presudno što je prevagnulo pa smo list nazvali Kamenjkom bilo je što se tako zove poluotok koji se u Čulama uvlači u Mostarsko blato (Polje). Taj poluotok je jedan od pojmova koji označava ovaj kraj. On uza sebe veže i liturgijski sadržaj. Na njemu su se nekada na Petrovdan blagoslivljala polja.

Poluotok Kamenjak je kamenita hrid koja se uvlači kao klin u polje (Mostarsko blato). Kada je polje puno vode, Kamenjak u vodi izgleda kao prava morska hrid. Sa sjeverne strane valovi vode pretvorili su Kamenjak u vertikalno oborenu hrid prema vodi, odnosno prema Polju, a s južne padinasto se spušta prema dijelu Orlinama. Orline su dio polja gdje se nalazi i glavni ulaz u Mostarsko blato (polje).

Ove dvije simbolike, ideje, dvije teorije, jedna o sićušnom kamenjku i druga o velikom poluotoku Kamenjku spojile su se u jedno, te smo tim imenom nazvali naš župni list.

Što smo htjeli kada smo osnivali i otpočinjali sa župnim listom? Kada smo maštali i konačno odlučili otpočeti s listom, odredili smo i tematiku koja će se kroz list provlačiti. Uviđali smo da ima događaja vezanih uz ovaj kraj koji su tipični, ima i običaja i povijesnih činjenica koje se prepričavaju u narodu ali su nezapisane. Nezapisano je u opasnosti da se vremenom zaboravi. Zato smo odlučili ne prepustiti pojedine događaje zaboravu nego ih zapisati i objaviti da ostanu u pisanoj predaji. Prema navedenim naslovima u već složenim i objavljenim brojevima Kamenjka može se vidjeti što nas je do sada zanimalo i što smo objavljivali.

Još nam je jedna želja: da list Kamenjak bude pripremni materijal, uvertira, za danas sutra sastavljanje i objavljivanje župne monografije. Dobro bi bilo župnu monografiju sastaviti i objaviti. Neki od naslova sa sadržajem koji su ušli u Kamenjak bit će dobra osnova za buduću monografiju. Želja nam je da se pojedini događaji objavljeni u Kamenjku kroz komentiranje i rasprave među Kruševljanima isprave i dopune te tako sadržajnije budu objavljeni u budućoj monografiji.

Poziv i poticaj. pozivamo i vas da se i vi s vašim idejama i komentarima i sastavljanju članaka uključite u popunjavanje sadržaja našega i vašega župnog lista.

Pojedine objavljenih članke u Kamenjku izvući ćemo i staviti vama na čitanje i komentiranje.

Slike i crteži. Crteži i slike u pojedinom broju Kamenjka vizualno govore o životu u Kruševu.

Župni listić Godina sjećanja

Povodom 100. obljetnice rođenja don Ante Romića, 21. 10. 1903. – 21. 10. 2013. imali smo godinu dana pripreme za simpozij i tiskanje zbornika o don Anti. Tim povodom smo tiskali osam brojeva župnoga listića kojem smo dali naziv Godina sjećanja. U listiću smo nagovještavali sve ono što smo u planu bili činiti kroz godinu dana. U prvom broju listića naglašeno je: “Tijekom godine sjećanja posvetimo pozornost sebi i svojem duhovnom rastu u vjeri. Potrebna nam je duhovna, moralna, socijalna i domoljubna obnova. Svima nam je potrebno više duha u kršćanskim principima. Uljuljali smo se!… Zato smo odlučili da se u prve četvrtke, prve petke i prve subote u mjesecu posvetimo više u molitvi Bogu i sebi…” Tako, smo nastavili poticajno djelovati u svakom broju listića sve do samog simpozija koji je bio 11. 10. 2003.

Župni listić Godina sjećanja nismo tiskali samo zbog obilježavanja stote obljetnice od don Antina rođenja, nego i zbog duhovne pripreme za Pučke misije koje su bile odmah poslije simpozija od 19. do 26. listopada 2003.

Knjiga Stradanje Hrvata Kruševa

Godine 1989. po dolasku u župu Kruševo pristupio sam sakupljanju podataka o poginulima i nestalima s područja župe Kruševo. Glavninu posla obavljao sam od početka veljače i do kraja travnja 1990., a popunjavanje podataka trajalo je sve do Mise za poginule i nestale 14. 8. 1990.

Podatci su sakupljani potiho, bez neke buke i velike javnosti. Zapravo, ni u kakvoj javnosti, osim kućne čeljadi gdje bih se našao. Bio sam tek nekoliko mjeseci u župi. Bila mi je to prilika da se bolje upoznam sa župljanima. Kako je došlo “jugo na komunističku vladavinu”, bilo je moguće sakupiti podatke o poginulima i nestalima iz Drugoga svjetskog rata i poraća. Raspitivao sam se o osobama koje su bile sudionici Križnoga puta i preživjele ga. Pitao sam za one koji bi htjeli i smjeli reći podatke koji su me zanimali. Bila je to avantura koja je trajala od prosinca 1989. do 14. 8. 1990. Podatke sam sakupljao najčešće u večernjim satima. Obično je to bio razgovor s preživjelima s Križnoga puta, rijetko kada kraći od tri do četiri sata.

Na Selištima sam razgovarao: s Jurom Pucom Ivanovim, Andrijom Ćorićem Grginim, Stipicom Pucom Jozinim, Nikolom Mandićem Ivanovim; u Podgorju sa Zlatom Hrstom Jozinim, Vesom Vidačkom Nikolinim, Perom – Percikom Tomića Ilijinim; na Sretnicama sa Stjepanom Bevandom Martinovim, Franjom – Vranijom Rozićem, s Franjom Rozićem Matinim; na Krivodolu i u Čulama u navedenom vremenu nisam ni s kime razgovarao, smatrao sam da su mi već navedeni rekli sve tražene podatke.

Iskustva tijekom prikupljanja podataka su vrlo zanimljiva. Teme razgovora su bile: o Drugom svjetskom ratu, o Križnom putu, križarima, pripadnicima hrvatske vojske (ustašama i domobranima). Navedenih godina na vlasti su bili još komunisti. Na vlasti su bili još oni koji su imali sve privilegije “ratnih zasluga iz Drugog svjetskog rata”. I svoje privilegije su dobro znali čuvati. Komunističke vlasti su govorile nemoguće negativnosti na Hrvate, na ustaše, domobrane. Sve što je bilo vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku bilo je ovijeno riječima osude i spremnosti na linč. Zbog toga, sada govoriti o Drugom svjetskom ratu i o svemu vezanom uz njega u pozitivnijem, realnom svjetlu bilo je mnogima veliki strah. Strah kod naroda je bio izražen. Bojao se narod bilo što govoriti o Drugom svjetskom ratu i događanjima u ratu i poraću. Tako je bilo i podatke o poginulim i nestalim teško prikupljati. Mnogi od pitanih bojali su se govoriti o onome što su doživjeli i proživjeli u Drugom svjetskom ratu. Pitali bi: “smije li se o tome pisati”. Uvidio sam da zapravo članovi obitelji iz kojih su bili poginuli i nestali vrlo malo ili nimalo podataka o njima znaju. Zaključio sam da se o stradalima u Drugom svjetskom ratu u obiteljima i ne priča. Mala ili nikakva se usmena predaja o njima u obiteljima prenosila.

Pojedinci su se okuražili i govorili o svemu onako kako su doživljavali. Poneki su mi rekli: “Ne spominji moje ime, nemojte to negdje zapisati, nemojte to negdje prepričavati.” O Božiću 1989. bile su riječi Jure Puce Ivanova: “Velečasni, ovo što ću vam ja govoriti, bilo je onako kako sam vidio, ne čuo, nego vidio svojim očima. Ono što sam čuo izdvojit ću s naglaskom da su mi to drugi rekli. I ono što ću ti reći, slobodno piši gdje hoćeš, kad god hoćeš i govori gdje hoćeš.” Slične su riječi bile Zlate Hrste i Vese Vidačka iz Podgorja.

Tijekom 2002. pitali su me mnogi kad će se objavili podatci o poginulim i nestalim u Drugom svjetskom ratu. Odlučio sam stupiti ponovno na posao. Otvorio sam župni arhiv i pronašao podatke sakupljene od prosinca 1989. do kolovoza 1990. Ti podatci su bili osnova daljnjega rada. Započeo sam raditi na pripremi knjige 6. 10. 2002. i radio sve do kraja listopada kada sam rad prekinuo i nastavio 23. 1. 2003. Tada sam odlučio da ne bih rad prekidao sve do izdanja knjige.

Osobno me je bilo strah izići u javnost s ovakvom knjigom. U njoj se nalazi mnoštvo podataka, datuma, imena. Sve su to opasnosti da se u nekoj sitnici ili većem promašaju pogriješi. Da bi navedeni moj strah koji je kudikamo drugačiji od onoga represivnog straha koji je bio nametnut poslije Drugog svjetskog rata umanjio, stupao sam u mnoštvo telefonskih razgovora, susreta, prelistavanja matica, traženje različitih podataka s različitih izvora. U popunjavanju podataka nisam mogao sam djelovati. Tijekom 2002. i 2003. pomagali su mi: Ivan – Ićan Kordić. Andrija Smiljanić Markov, Marko Marijanović Ivkin, Željka Vidačak Zdravkova, Ilija Begić Perin, Ilija Čule Jurin, Franjo Čule Stojkin, Tomislav Marijanović Franjin, Ivan Tomić Jurin, Marko Puce Šimunov….

Više puta sam javno pozivao u župnim oglasima članove obitelji stradalnika iz bilo kojeg dosadašnjeg rata da dostave slike poginulih i nestalih. Sakupljen je veći broj fotografija. Neke od njih su u vojnim uniformama, neke u civilnim odijelima. Svejedno prikazuju lik stradalnika.

Najvrjednije, najljepše, najzahvalnije što bi se nekomu moglo u času smrti učiniti bilo bi obećanje da će se za pokoj njegove duše Boga moliti i rado ga se sjećati. Sačuvati spomen na pokojne je hvale vrijedno djelo. Spominjanje predaka je poučno i za nove generacije koje se rađaju. Čuvajmo, usmenu, pismenu ili neku spomeničku predaju na svoje pokojne.

Cilj ove knjige je sačuvati uspomenu na one koji su krv svoju prolili, živote svoje dali na oltar hrvatskoga naroda. Knjigom nisam nikoga želio optuživati, na sud tjerati, nego konačno da i mi sa svoje strane kažemo tko su nam bili naši dragi poginuli i nestali, stradali u dosadašnjim ratovima. Oni su za nas bili i ostali, smjeli ih ili ne smjeli spominjati, mučenici. Čuvali smo njihovu uspomenu u svojim srcima i mislima.

Poginuli i nestali prema ratovima

Prvi svjetski rat. Tijekom Prvoga svjetskog rata ginuli su naši dragi za interese Austrije. Morali su u rat silom austrougarskoga zakona. Braneći granice na različitim ratištima Austrougarske države ginuli su na Istočnom frontu na granici prema Italiji, na albanskom ratištu.

Iz Prvoga svjetskog rata nije se vratio 31 naš župljanin. Svi su bili muškarci. Bilo je 30 hrvatskih vojnika u austrougarskim jedinicama i jedan redarstvenik. Od njih 31 bilo je 14 mladića i 17 oženjenih. Poslije završetka Prvoga svjetskog rata bez oca je ostalo 42 djece. Iz 22 obitelji poginuo je po jedan član obitelji, iz tri obitelji po dva člana i iz jedne obitelji poginula su tri člana (brata). Prvim svjetskim ratom bilo je ucviljeno 26 obitelji u našoj župnoj zajednici.

Drugi svjetski rat. Tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću od posljedica rata na različite načine smrtno su završili zemaljski život 169 Kruševljana. Od početka rata pa do prevrata u svibnju 1945. poginulo je i 35 vojnika i 9 civila, sveukupno 44. Poslije prevrata u svibnju 1945. i do povrataka preživjelih s Križnoga puta nestalo je, ubijeno, umro, poginulo ili zapaljeno 92 sudionika Križnoga puta. Nakon povratka s Križnoga puta smrtno je stradalo 32 Kruševljana.

Bio je to sve mladi cvijet našega roda: 161 muškarac, sedam ženskih. Mladića je bilo 106, djevojaka dvije, do četrnaeste godine života petero. Oženjenih je bilo 50, udatih pet. Ostalo je 189 djece bez oca ili majke poslije Drugoga svjetskog rata ili u njegovu poraću. Sve izreda su to bili mladi bračni parovi s tek po koju godinu braka, s jednim, dvoje ili troje djece.

Drugi svjetski rat i poraće je 124 obitelji iz Kruševa zavio u crno, iako crno nije nitko smio, ali niti htio nositi. Ipak se svatko nadao da će se njegov dragi odnekuda pojaviti. Iz 87 obitelji stradao je po jedan član, iz 31 obitelji po dva člana, iz 5 obitelji po tri i iz jedne obitelji četiri člana su stradala, četiri brata.

Obrambeni rat. Braneći svoju samostalnost, da budemo tu gdje jesmo tijekom obrambenoga rata stradalo je 18 Kruševljana. Devet mladića, jedno dijete i osam oženjenih. U osam bračnih zajednica bilo je i ostalo bez oca 18 djece. Među njima je bilo sedamnaest muškaraca i jedna curica od 12 godina. Četrnaest je bilo vojnika HVO-a, dva vojna policajca i dvoje civila. Iz dvanaest obitelji stradao je po jedan član i iz tri obitelji stradalo je po dvoje članova.

Neka svima njima dobri Bog udijeli mirnu vječnost.

Stradanje Hrvata Kruševa je knjiga koja ima 334 stranice, formata B5. Uz tekst se u njoj nalazi više fotografija.

Prorok Ilija čovjek Božji

Crkvenim dekretom od 7. 10. 1989. određen sam za župnika u Kruševu, kamo sam došao 14. 10. 1989. Od tada sam pobliže počeo pratiti i življe moliti zaštitnika ove župe i župne crkve starozavjetnoga proroka Iliju.

O proroku Iliji u Kruševo sam donio ono školsko znanje i ono što sam skupio kao dijete. U bogoslovskim studijama sam o Iliji učio općenito, posebne lekcije o njemu nismo imali.

Dolaskom u Kruševo prisjetio sam se što mi je od ispita ostalo a bilo je vezano općenito uz proroke. Nešto se bilo smetnulo u stranu, nešto se u svijesti i zadržalo. Sigurno se svakomu od nas usiječe u sjećanje prizor na brdu Karmelu između Ilije i Baalovih svećenika. Po tomu se događaju Ilija odmah zapamti.

Prisjećao sam se i onih drugih, narodnih priča, koje sam nosio iz djetinjstva o proroku Iliji. Prorok Ilija živio je u narodu moga rodnog kraja. Ilija je i u vrijeme dok bijah dijete po priči starijih kotrljao bačve po nebu. Bila je to priča koju su mi prenosili stariji kad bi grmjelo. Stariji su nama djeci grmljavinu objašnjavali prepadanjem da to sv. Ilija gonja kola po nebu pa mu bačve s kola poispadale, voda se u kišu prolila, a bačve se kotrljaju po nebu i stvaraju grmljavinu. Nije tu bio kraj priči. Slijedila su mnoga pitanja djece, do u sitnice: odakle Iliji kola na nebu, odakle bačve itd. Zanimljivo je bilo, dok bi kiša padala, a gromovi tukli, slušati priču o Iliji, Ilijinim kolima s pretovarenim bačvama.

Nadalje, nosim iz djetinjstva običaj kojega su stariji baštinili i prenosili mladim generacijama, da se o Ilindanu ne radi o sijenu. Inače, ako se bude radilo, opalit će grom iz vedra neba, što se kaže, i to baš u tvoje sijeno, u tvoja kola, u tebe na ledini. I tko bi to onda smio o Ilindanu u sijeno na Mostarsko blato?

Karakteristike koje se prenose o sv. Iliji s koljena na koljeno nisu naklonjene poimanju Ilije kao proroka i sveca. Slušajući narodne predaje, pa i neke crtice u biblijskim izvještajima, uz Iliju se mogu smjestiti pridjevi: strog, ozbiljan, pobio Baalove svećenike, imao smjelosti govoriti kralju i kraljici ono što im treba reći bez dlake na jeziku, sam na sebe navukao bijes kralja i kraljice pa morao bježati, svetac komu ne znaš pravo kako bi se molio. Ne može se njemu tepati, udvarati, on je od riječi i od groma. Malo je u sv. Ilije onoga što smo naučili tražiti u svetaca čašćenih u Hercegovini: Blažene Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Frane, sv. Ante, zaštitnika naših župa, pa ni onih proglašenih svetaca i blaženika hrvatskoga naroda: sv. Nikole Tavelića, sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija kardinala Stepinca, bl. Marije Petković, blaženog Ivana Merza, bl. Ozane Kotorske i drugih. Naučili smo u proroku Iliji promatrati čvrstu ruku, odlučne stavove, nema popuštanja ni pred kraljem ni pred carem kad je Božja u pitanju, tako isto nema popuštanja ni pred kakvim ljudskim nastranostima. Pred Božjim čovjekom Ilijom molitelj se treba naći jasnih stavova i nakana.

Nosim iz djetinjstva sjećanje kako se Ilije boje i pripadnici drugih naroda i drugih religija. U strahu se pred njim nalaze i Romi i muslimani. Svi dobro znaju kad je Ilindan, i to ovaj katolički. To je nepisani neradni dan za mnoge u Bosni i Hercegovini.

Župa Kruševo od osnutka je posvećena proroku Iliji. Župna crkva je također, posvećena proroku Iliji; zavjetni kip, dva barjaka, slike mnoga imena dana djeci na krštenju i mnogi običaji su vezani uz proroka Iliju.

Ove retke živa, putujuća Crkva Kruševa posvećuje proroku Iliji, njegovu spomenu u Starom i Novom Zavjetu, spomenu u povijesti Katoličke Crkve i u povijesti Katoličke Crkve među Hrvatima.rvatima.  Hrvatima

I sam osobno već više godina kanim otvoriti dvije Knjige kraljeva u Bibliji i nešto napisati o Božjem vidiocu Iliji.

Radovat ću se ako ovi redci budu koristili čitatelju s obzirom na njegovo ispravno poimanje proroka Ilije kao i s obzirom na molitvu ovomu zaštitniku naše ali i drugih brojnih župa iz cijele Bosne i Hercegovine.

Prorok Ilija

Ilija se kao prorok našao u 9. stoljeću prije Krista. Bilo je to vrijeme kraljevanja kralja Ahaba (874.-853.) i kraljice Izabele (Jezabela). Ahab je bio sin kralja Omrija (885.-874.), a kraljica Izabela kći tirskoga (feničkoga) kralja i svećenika poganskoga boga Baala.

Ahab i Izabela u povijesti izraelskoga naroda nisu poznati po dobru, zlo su činili. Ilija je bio onaj koji je dobrom, Božjim dobrom, narodu ulijevao utjehu i nadu za boljim vremenima. Ilija je dobrom svladavao Ahabovo i Izabelino zlo.

Djelovanje mnogih proroka usko je vezano uz izraelske kraljeve. Stoga će biti korisno započeti s prvim kraljem Šaulom (1020.-1012.), od druge polovice 11. stoljeća pa preko pojedinih kraljeva opisno doći do kralja Ahaba, odnosno do proroka Ilije.

Knjiga posvećena proroku Iliji podijeljena je na četiri dijela. Svaki dio može biti zasebna cjelina, ali su opet sva četiri povezani u jednu cjelinu koja govori o Iliji i njegovu životnom djelu.

Prvi dio. Prvi dio donosi biblijski izvještaj o životu i životnom djelu proroka Ilije kako ga donose dvije knjige o kraljevima. U Bibliji o Iliji izvješćuje završetak Prve knjige i početak Druge knjige o kraljevima. To su zapravo pripovijesti o Proroku svrstane u dvije skupine. Prva obuhvaća 1 Kr 17-19 s četiri pripovijesti: prvo, o suši i Ilijinu boravku u dolini potoka Kerita, drugo, o Ilijinu boravku u Sarfati i o uskrišenju udovičina sina; treće, o događaju na Karmelu, te, četvrto, o Božjoj objavi na brdu Horebu i o pozivu Ilijina nasljednika proroka Elizeja u proročku službu. Druga skupina čine dvije pripovijesti 1 Kr 21 i 2 Kr 2,1-16: prvo, o Nabotovu vinogradu i, drugo, o Ahaziji koji šalje glasnike Baal Zebubu Ekronskomu i pokušaj Ilijina uhićenja. Sve su ove priče kružile u predaji o Iliji dok konačno nisu bile zapisane u Bibliji.

Onako kako su zapisane stavljene su u prvi dio knjige. Zbog lakšeg čitanja i praćenja događanja vezana uz Iliju izbačeni su brojevi poglavlja i redaka.

Drugi dio. U drugom dijelu je kritički, povijesni, egzegetski, socijalni, teološki pogled na biblijski izvještaj o proroku Iliji. Ovaj dio popunjava i objašnjava, smještava u vrijeme i prostor biblijski izvještaj o proroku Iliji.

Treći dio. Ilija smrću nije prestao djelovati. Njegov utjecaj je ostao do dana današnjega. U trećem dijelu opisan je utjecaj proroka Ilije u Starom i Novom Zavjetu, u Katoličkoj Crkvi, u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima i Ilijin utjecaj danas.

Četvrti dio. U četvrtom dijelu nalaze se naši susreti s prorokom Ilijom u molitvi i razmišljanju i pjesmi.

Knjiga:  Prorok Ilija čovjek Božji sadrži 136 stranica, formata A5.

U zaštiti proroka Ilije

Prije nego li sam se dao u pripremu molitvenika Svjedok s Karmela, odlučio sam sastaviti malu knjižicu, oblik molitvenika na 86 stranica i posvetiti je proroku Ilija. U prvih tridesetak stranica opisan je ukratko život i životno djelo proroka Ilije. Drugi dio knjižice – molitvenika su 20 zavjetnih molitava proroku Iliji u čast. Povod pisanju ove knjižice – molitvenika bila je devetnica ili trodnevnica proroku Iliji. Sve do nastanka ove knjižice nalazio sam se u neizvjesnosti kako popuniti liturgijska slavlja devetnice na čast proroku Iliji. U tom razmišljanju rodila se ideja pa sam napisao knjižica tiskana u 5000 komada. Po jedan primjerak sam poslao svim župama koje slave Iliju kao svojega patrona. Župnici župa proroka Ilije prihvatili su ponudu i naručili dovoljan broj za svoje župljane. Već u prvoj godini tiskanja knjižica je nestalo.

Molitvenik – Svjedok s Karmela

Od molitvenika u čast pojedinom svecu kod katolika u Bosni i Hercegovini najpoznatije je Biserje sv. Ante i Molitvenik fra Anđela Nuića, ali u novije vrijeme ima i drugih… Molitvenik Svjedok s Karmela je posvećen proroku Iliji.

Imajući u vidu da su brojne župe posvećene sv. Iliji proroku također u drugim biskupijama Bosne i Hercegovine koja pp dopuštenju Svete Stolice od 1752. godine štuje ovoga starozavjetnog proroka kao svoga zaštitnika. Ilijina borba da svoje sunarodnjake zadrži u vjernosti Bogu savezniku, ili ih vrati k vjeri otaca, u vremenu kada su kraljica Jezabela i kralj Ahab silom nametali štovanje poganskih božanstava, poticaj je i nama, današnjim katolicima, da svoju vjeru upoznajemo te da je svjedočimo među sugrađanima drugačijih uvjerenja.

Litanije i druge molitve u čast proroku Iliji pomoći će moliteljima da prepoznaju Boga nazočnoga u njihovim životnim prilikama. Ostale molitve i pjesme, ponuđene u molitveniku, pomoći će onima koji se njime budu služili da svoj radni dan posvećuju jutarnjom i večernjom molitvom, aktivno sudjeluju u Misi, prate slavlje sakramenata i pjevaju pjesme na liturgijskim slavljima.

Sveti Ilija zaštitnik je cijele Bosne i Hercegovine i štuje se u sve četiri naše biskupije: Trebinjsko-mrkanskoj, Mostarsko-duvanjskoj, Vrhbosanskoj i Banjalučkoj. Neka nam štovanje sv. Ilije bude nadahnuće za produbljivanje katoličkoga zajedništva svih nas u ovoj zemlji pod vodstvom naših biskupa i svećenika, kao i zajedništva sa sveopćom Crkvom na čelu s Papom koji kao Petrov nasljednik učvršćuje svoju braću i sestre u vjeri (usp. Lk 22,32). (iz Predgovora i Uvoda u Molitvenik).

Ponosan i neustrašiv

Knjiga Ponosan i neustrašiv je zbornik radova o don Anti Romiću. Objavljena je na 496 stranica, formata B5.

Više o zborniku pogledaj u tekstu s naslovom Godina sjećanja, simpozij i zbornik o don Anti Romiću.

Životopis don Nikole Bošnjaka

Životopis don Nikole Bošnjaka pisan na 71 stranici, formata B5, objavljen je u zborniku radova o poginulim svećenicima u Drugom svjetskom ratu i poraću iz Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Zbornik je naslovljen Svjedoci vjere i rodoljublja.

Radovi u crkvenom dvorištu od 1989. do 2000.

Radovi u župnom središtu od 1989. do 2000. odnosili su se na istovremenske zahvate na više mjesta: na crkvi, na kući, kući časnih sestara i crkvenom dvorištu.

Od 1989. do 2000. veći zahvati učinjeni su u župnom dvorištu. Kultiviranje župnog dvorišta je bio dug zahvat. Prvi zahvati su učinjeni početkom 1990. Početni zahvati učinjeni početkom 1990. odnosili su se na čišćenje dvorišta od korova, šikare i suvišne šume. Poslije čišćenja krenuli smo u obziđivanje crkvenoga dvorišta koje je trajalo više godina. Slijedili su radovi za radovima, održavanje i uređivanje crkvenog dvorišta traje i danas. O svim radovima od 1989. do 2000. napisana je veća skripta. To je pripremljeni materijal o radovima u navedenom razdoblju, lektoriran i složen za tisak. U “materijalu” koji čeka tisak nalaze se slijedeći naslovi:

• Župni posjed (zemljište)
• Općenito o radovima po godinama
• Općenito o dnevnicama i godišnjim radovima
• Izvođenje radova u pojedinoj godini
• Predvoditelji radova
• Prehrana radnika
• Plaćene radne dnevnice
• Radne akcije
• Izvor financiranja
• Građevinski materijal
• Niskonaponska elektromreža prema crkvi i elektro-napon u župnim prostorijama
• Telefonizacija
• Župni kombi
• Mise kod stećaka
• Župna crkva
• Zatečeno stanje na župnoj crkvi 1989.
• Nužni radovi na crkvi
• Planirani radovi na crkvi 1990.
• Radovi na zvoniku
• Radovi na krovu svetišta i krovu sakristij
• Planirani radovi na crkvi 1991.
• Ratne štete i saniranje oštećenja na crkv
• Nabavke u crkvi
• Crkveno dvorište
• Projekt crkvenoga dvorišta
• Ulazi u crkveno dvorište
• Obziđivanje crkvenoga dvorišta
• Radovi unutar crkvenoga dvorišta
• Nasipanje i niveliranje po crkvenom dvorištu
• Održavanje crkvenoga dvorišta
• Asfaltiranje
• Sadnice u crkvenom dvorištu
• Župna kuća i kuća za časne sestra
• Uloga časnih sestara u radovima
• Dogradnja i rekonstrukcija župne kuće
• Sudjelovanje župnog ureda u radovima izvan župnoga centra

Prema prikazanim naslovima iza kojih se nalazi više desetaka stranica napisanog teksta za sada je napisani arhivski materijal župnog ureda u Kruševu. Hoće li se nekada napisani, već lektorirani, pripremljeni materijal ikad tiskati ostaje pitanje.

Obnova župne crkve od 2006. do 2013.

Pred početak obnove župne crkve, crkva je bila jadnog izgleda. U crkvi se moglo gledati vrlo ružno, izgledno stanje. Poznajući upitno stanje u krovištu, zidovima, temeljima, elektrici, uzemljenju i mnogim drugim dijelovima vidjelo se da se mora pristupiti ne “krpanju” nego temeljitoj obnovi. Riječ je o obnovi za koju će se moći reći da je više nova izgradnja “iste crkve”, nego li klasični pojam obnove u kojoj će se neki oštećeni dijelovi obnavljati, a drugi ostajati.

U obnovi crkve, u pripremi radova vratili smo na crkvi konstruktivno stanje na radove iz 1935. tj. na stanje tijekom zidanja, a prije pokrivanja. Nakon pripreme crkva je bila posve ogoljena, pod iskopan i izvezen izvan crkve. Na zvoniku su pripremni radovi također učinjeni do posvemašnje ogoljenosti. Od takvih pripremnih radova krenuli smo na nove zahvate na crkvi, na njoj je učinjeno sve novo.

O svim zahvatima već je napisano više desetaka stranica. Knjiga ili skripta nije još završena. Nakon svega što se na njoj bude uradilo vjerojatno i ne će biti nikada tiskana za javnost. Pitanje je kome će se tiskati i u koju svrhu. Ona će nakon provedenih sati i sati u njezinu pisanju i slaganju teksta ostati arhivski materijal župnoga ureda.

Vodovod Kruševo

Onaj tko u domaćinstvu nema vode, ili je ima u manjoj mjeri, dobro zna koliko je želi imati. Da bi je imao, kopa bunare i čatrnje, cisterne, sakuplja kante, stavlja ih ispod oluka da bi sakupio koju litru kišnice.

Može se primijetiti, kada onaj koji nema vode, dođe u krajeve gdje je ima s tugom promatra kako se voda rasipa, prska, pomisli kako se s vodom neodgovorno ponaša, a ovima koji je redovito imaju to je normalno.

Kruševsko domaćinstvo nikada nije imalo dovoljno vode. Iako je voda nadomak ruke, barem na prvi pogled, jer u Polju rijeka se vidi, voda teče, voda se u domaćinstvu čašom mora štedjeti. Potreba za vodom i dovođenje vodovoda s vodom do kruševskih kuća je davna želja, obećanja svih vlasti koje su se u 20. st. izmijenile i od toga ništa dugo i dugo nije bilo.

Odmah po dolasku Austrougarskih vlasti, poslije sloma dugogodišnje turske vladavine ponešto se počelo činiti na opskrbi vode po cijeloj Hercegovini tako i u Kruševu. Od Austrougarske pa sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća u Kruševu je izgrađeno više bunara, čatrnja i lokava. Gdje se god pojavljivao na površini i najmanji izvor ili neki pokazatelj da bi tu moglo biti vode kopali su se bunari, čatrnje ili lokve.

Voda iz bunara i čatrnja korištena je za piće, napajanje stoke, pranje robe, ruta, gunja, posteljine, sadnju duhana, polijevanje vinograda i druge potrebe u stočarstvu i poljoprivredi. Voda iz lokava korištena je za pojenje stoke, za kupanje ovaca, te za druge potrebe u stočarstvu i poljoprivredi. Voda iz lokava nikada nije korištena za piće.

I končano od ideje da se izgradi sadašnji vodovod do realizacije trebalo je punih 18 godina. Krenuli smo s idejom 1994., a izgradnja vodovoda završena je 2012., vodovod svečano otvoren 26. 10. 2012.

Povodom izgradnje vodovoda napisali smo i knjigu s naslovom Vodovod Kruševo. U knjizi se može pročitati kako je došlo do početnog razgovora o potrebi izgradnje vodovoda. Kako se krenulo od početnih razgovora u prve pokušajne igre da se krene s mrtve točke.

Veći dio ove knjige odnosi se na kroniku o svim događajima povezanim s vodovodom Kruševa. Pretpostavljamo da se u kronici može naći i onih detalja koji nisu možda najtočniji, ali kako su pojedini dijelovi kronike pisani iz čuvenja, prepričavanja, informiranja, tako se mogla dogoditi i pogrešaka u pojedinostima. Mišljenja smo da kronika u cjelina može ostati onako kako je i zapisana.

Dio knjige odnosi se i na slikopis izgradnje vodovoda. Mnogima će i fotografije govoriti o slijedu i tijeku izgradnje. I fotografije vizualno govore kako se počelo i kako se koračalo, korak po korak do kraja.

Radosni smo da 26. listopada 2012. možemo pristupiti blagoslovu i otvaranju vode na izgrađenom dijelu Vodovoda Kruševo.

Vodovod Kruševo je knjiga pisana na 102 stranice. Tekst je popraćen fotografijama o izgradnji vodovoda. Knjiga je tiskana u A5 formatu.

(Sastavljeno na temelju Predgovora i Uvoda u knjigu Vodovod Kruševo).

Rodoslovlje Planinića

Rodoslovlje Planinića je knjiga napisana na 685 stranica, na listu B5, ima 615 bilješki i citata.

Knjigom Rodoslovlje Planinića želja mi je potaknuti i vas da i vi sami zapišete usmenu predaju koja se prepričava u obiteljima. Sve ono što je bitno, važno za vaše prezime, zapišite i ostavite budućim naraštajima. Valja sačuvati i prenijeti vrijednosti, za koje su se naši preci žrtvovali i nama ih prenijeli. Svaku vrijednost i značajnost prenosimo usmeno ili pismeno potomcima, svako je pisano prenošenje vrijednije od onog usmenog.

Oni koji su se bavili ovakvim vidom pisanja knjiga znaju; da se ovako nešto za relativno mali krug osoba, do kojih će doći ova knjiga može učiniti samo iz velike ljubavi.

Župna web stranica

Dobro je da svaki župni ured ima župnu web stranicu. Nije ju problem otvoriti i registrirati. Problem je stranicu popunjavati. Zahtjevan je to trud, dnevni, tjedni. Ostaje i problematično pitanje što na web stranicu staviti, što je čitatelju i “posjetitelju” zanimljivo, a što je suvišno, sam onaj koji stranicu uređuje o tome treba procijeniti.

Motiv otvaranja web stranice bila nam je obnova župne crkve. Pripremne radnje za otvaranje imali smo u siječnju 2007., a u ožujku smo započeli s radom na web stranici. Suradnici za otvaranje web stranice bili su Vilim Zovko i Marko Džeba.

Sve do 2010. redovito smo popunjavali web stranicu. Župnik je pisao tekstove, a Marko ili Vilim su ga tehnički dotjerivali i na stranicu postavljali. Često se događalo da je i tehničku obradu sam župnik činio. tijekom 2010. ponovo sam počeo razmišljati o smislu i svrsi web stranice. U početku kad smo planirali otvoriti web stranicu mnogi su govorili kako će biti suradnici u pisanju i punjenju stranice s informacijama i različitim tekstovima. Sve su to bile prazne ideje i obećanja. Ostalo je na kraju da sam župnik piše i postavlja tekst na web stranicu, a drugi da komentiraju i “šaraju” po napisanom. Jednostavno sam uvidio da nema smisala ulagati toliko vremena i pisanja…. Bio je to povod da sam stranicu zagasio. Nije ona bila “ugašena”, ali poslije kolovoza 2009. nisam je više punio s novim podatcima i novim tekstovima. Tako je ostalo sve do listopada 2013. U listopadu 2013. ponovo sam započeo puniti stranicu novim podatcima i novim tekstovima.

Na web stranici pisano je o:

• povijesti župe
• svećenicima, redovnicima i redovnicama rodom iz Kruševa
• kruševskim župnicima i kapelanima
• o župnom pastoralnom vijeću
• djelovanju časnih sestra u Kruševu
• o pjevačkim zborovima
• o ministrantima i tjednom ministriranju
• o vjeronauku i rad s djecom
• župni list Kamenjak
• o misnim slavljima
• o Ilindanu
• meditacije i razmišljanja
• nedjeljna i blagdanska misna čitanja
• pokojnicima
•  radovima na župnoj crkvi
• radovima na župnoj kući
• radovima u grobljima i grobaljskim kapelicama
• o Mjesnoj zajednici: izgradnja vodovoda, školstvo, gospodarstvo, infrastruktura
• više galerija fotografija
• glazbena škola
• o Kulturno-umjetničkom društvu
• različite vijesti