Zanimljiva je ovogodišnja jesen, ni kiše, ni vjetra. Kao nikada do sada lišće s grana pada na zemlju i ostaje da ga vjetar ne pomiče uz žbunje. Šetajući po dvorištu impresionirala me jesen na nekropoli stećaka. Prekriveni, ne sakriveni, stećci daju život i igru u posve drugačijem dojmu od onoga iz ljetnog i proljetnog razdoblja. U šetnji, šušti i šapuće svaki list kao da ti nešto želi reći prije nego ga prvi vjetar ne smete u hrpu okrajka u dvorištu. Hodanje i probijanje stopala kroz lišće odmara i godi duhu i osjećajnom ugođaju. Ukoliko se nalaziš blizu neke šume i ti kreni u šetnju, razgovaraj s prirodom, s lišćem opalim s grane koji i dalje živost daje. U ritmu tvojega hoda ono pjeva i svira serenadu jeseni. Šetnja šumom, je i molitva i razgovor…