Odjek najave: Bili smo iznenađeni ovom najavom. Odgovor je došao iz Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu. Rečeno je da je na papinu stolu stajao poziv veće duže vrijeme. Očekivalo se da će papa u BiH doći i prošle godine. Na prostorima BiH nije se osjetila posebna euforija i oduševljenje. Nešto je bilo „u zraku“ što je oduševljenje okrenulo u pitanja. Jedno od pitanja bilo je:
- Motiv, svrha i cilj papina dolaska: Koja je svrha papina dolaska, što je cilj, koji je motiv? Na ova pitanja iz Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu, odgovaralo se sve do pred papin dolazak. I opet je ostalo nejasno što je motiv, svrha i cilj…
- Petar Barbarić: Veće je bilo najavljeno proglašenje blaženim Petra Barbarića, pa se pomislilo da je to povod papina dolaska ili da će to biti jedna od točaka njegova programa.
- Mostar: Po Hercegovini se na veliko postavljalo pitanje: Zašto papa dolazi drugi puta u Sarajevo, zašto ovaj puta ne bi došao u Mostar. I ovo pitanje je postavljano sve do papina dolaska u Sarajevo, a postavljalo se i poslije papina odlaska iz Sarajeva. I ono je ostalo bez odgovora. Pa kao utješni odgovor se netko pojavio pa počeo govoriti: Doći će i u Mostar.
- S ovakvim i sličnim pitanjima ostalo se u iščekivanju gdje će u Sarajevu ili oko Sarajeva biti točna lokacija sakupljanja.
Mjesto sakupljanja: Puno je informacija išlo u eter i javnost prije nego što su dogovoreni detalji. Tako je bilo i s mjestom gdje će biti Misno slavlje s papom u Sarajevu ili oko Sarajeva. „Vrtjelo“ s više mjesta, mogućih i nemogućih. Konačno je prevagnula želja „vatikanske skupine“ da mjesto sakupljanja bude na koševskom stadionu u Sarajevu.
Broj hodočasnika: Isto kao s mjestom sakupljanja u Sarajevu išlo se u javnost i s predviđanjem mogućeg broja hodočasnika koji će se taj dan sliti u Sarajevo. Bilo je tu maštanja i očekivanja od 250.000 hodočasnika pa sve do 100.000. E kako je određen koševski stadion za mjesto okupljanja odmah je nastalo pitanje, a što će s onim hodočasnicima koji će ostati vani. I tu se našlo rješenje s „video zidovima“ koji će biti postavljeni izvan stadiona. Tako da bi po takvima 65.000 hodočasnika bilo na stadionu, a ostali dio vani izvan stadiona i preko video zidova pratila bi se Misa izvan stadiona.
O svemu i svačemu se išlo u javnost i konačno se s nagađanjima, maštama i predviđanjima 14. travnja smjestilo u neke kalupe. Prišlo se organiziranju i najavama hodočašća u Sarajevo povodom papina dolaska.
Odbor za papin susret: Odmah od početka, iza papine najave da želi doći u Sarajevo, iz Sarajeva je proslijeđena želja i nakana o jednom centraliziranom odboru koji će biti u Sarajevu. Nikakvi pododbori ili organizacije nisu bile na terenu, u drugim biskupijama. Biskupski ordinarijati su imali svoje članove u centralnim organizacijama njihova uloga je bila proslijediti naputke koji pristižu iz Sarajeva.
Mogući broj hodočasnika iz Kruševa: Očekivao sam do tri autobusa hodočasnika iz Kruševa, dakle negdje oko 150 osoba. U Sarajevo, u Katehetski ured, prijavio sam 150 hodočasnika. Naručio u Autoprijevozu u Mostaru tri autobusa. U nedjelju 19. travnja najavio sam u župnim oglasima organiziranje hodočašća u Sarajevu. Odmah po najavi vidjelo se da nešto ne štima. Narod se nije prijavljivao. Pitao sam zašto? Jedni su odgovorili da se boje terorizma, drugi su govorili da im se ne ide u Sarajevo, i odmah bi dodali da su u Sarajevu u susretu s papom već bili (misle na susret s papom Ivanom Pavlom drugim). Neki su dodavali pitanje: Zašto ne dođe u Mostar…. I umjesto tri autobusa, 150 hodočasnika, odazvalo ih se tek pedesetak, jedan autobus…
Ozračje u travnju, svibnju i u lipnju pred papin dolazak u Sarajevo: U travnju i u svibnju umjesto da se preko sredstava javnog mijenja smanjuje nelagoda u motiviranju većih prijavljivanja za hodočašće, vijesti su stizale jedna za drugom o terorističkim prijetnjama. U jednom trenutku u Mostaru su bile veće napetosti, do podizanja policije „na noge“. Prepričavane su u narodu vijesti da su se muhadžedini obrijali i da su se obukli u evropski stil oblačenja da bi se na taj način „maskirali“ i izvodili napade. Pred kraj svibnja i početak lipnja dolazile su vijesti o preporukama zapovjednika ISIL-a ili ne znam iz kojih ekstremnih strana muslimanskog svijet o „ubijanju na prostoru BiH onih koji nisu muslimani, gdje se god koji od njih zatekne, ubacivanju otrova u vodu, postavljanju mina pod auta, na ulaze u zgrade…“. Sve je to djelovalo na narod. Kaže naroda poslovica: „koga je zmija grizla i gušterice se boji“, tj. onaj koji je okusio što je to mržnja na ovim prostorima, bit će dvostruko oprezniji….
Upute povodom papina dolaska: Upute koje su pristizale iz Sarajeva, pisane detaljno, s puno upozorenja, opreza i nisu bile loše,… ali su u narodu izazivale ne oprez nego strah. Govorilo se: „dok toliko upozoravaju, bit će da se i organizatori nečega pribojavaju, da imaju naznake da se stvarno nešto ružno može očekivati…“
Polazak iz Kruševa u Sarajevo: Slušalo se i govorilo o mogućim nemilim događajima, ali 6. lipnja u jutro trebalo je krenuti. Iz Kruševa smo pošli u 04,30. Vozač je došao u 03,00 sati. Policija je došla u 04,00 pregledala autobus, popisali putnike, stavili potvrdu ispred vozača…. Sve same radnje opreza i nekih upozorenje… Hodočasnici su počeli pristizati u četiri sata. Župnik je na ulazu u autobus prema popisu prijavljenih hodočasnika zapisivao tko je pristigao i koga treba još čekati. Tri minute prije polaska evo posljednje četvorke, pristigli, u autobus se smjestili. Točno u 04,30 vozač Dario Pandža s Autoprijevoz-ovim autobusom krenuo je prema Sarajevu. U autobusu je bilo 54 hodočasnika.
Vožnja iz Kruševa do Sarajeva: Vožnja do ulaza u Sarajevo, bila je ništa drugačija nego li što bi bila u druge dane autobusna linija „Kruševo – Sarajevo“. Na ulazu u Sarajevo, policija zaustavlja autobuse, sakuplja ih po dvadesetak i provodi do u Sarajevo do predviđenoga mjesta za parkiralište. Prolazi se na semaforima u pratnji policije kroz crveno semaforsko svjetlo. Uz male stanke vozeći kroz Sarajevo, naš autobus i hodočasnici smještene su bivšu vojarnu pored željezničkog kolodvora. Na parking smo došli koju minutu iza sedam sati.
Pješaka do stadiona: Iz bivše vojarne krenuli smo pješke prema željezničkom kolodvoru, kroz tunel, preko mosta pored katoličkog i pravoslavnog groblja došli smo do stadiona i pošli u potražnju našega ulaza koji je bio označen na karti s naznakom „A3“.
Ulaz u stadion: Kako nismo sigurni kao ni drugi hodočasnici gdje je koji ulaz, pošli smo u krivom pravcu. Upozorili su nas policajci da trebamo na drugu strnu – okolo. Trebali smo obići baš cijeli stadion da bi došli do našega ulaza. Hodočasnika je bilo svuda uokolo, svatko traži svoj ulaz, a mi svoj, jedni idu u jednom pravcu tražeći ulaz, drugi u drugom, tako je bilo i s nama. Obilazeći cijeli stadion kao hodočasnički zavjet došli smo do „A3“ na ulazu čekaju volonteri i policija za pregled. Volonteri dijele knjižice za vodič kroz Misno slavlje i vodu.
Pregled na ulazu u stadion je prošao na brzinu, u prolazu, nije to bio pregled „aerodromskog tipa“ nego u prolazu. Valjda i policajci vide da smo došli hodočasnički.
Pogled na stadion i smještaj: S vrha ulaza u stadion puca pogled na sve strane stadiona. Vidi se da je aerodrom nešto preko polovice popunjen. Pogled lijevo, desno i odlučili smo se gdje ćemo poći sjesti. Morali smo podignuti desetak osoba sa stolica da bi prošli do smjeranih mjesta. Smještaj, doručak, osvježenje uz gutljaj vode i čekanje papina dolaska i početka Mise. Smjestili smo se na stadionu koju minutu iza osam sati.
Vrijeme od 8,00 do 11,00 sati: Vrijeme od 8,00 do 11,00 bilo je popunjeno različitim pripremama i kratkim programom s nekoliko pjesama i igara. Slijedile su probe pjevača, voditeljice i voditelja programa povodom ulaska papina u stadion i učenje kako bi trebali pljeskati, pozdavjati papu, mahati, izreći svi glasno „papa mi te volimo“. E to voditeljici nije uspjelo da nas nauči, ponovila je desetak puta „papa mi te volimo“, mi za njom ali uskladiti 65.000 hodočasničkih grla nije bilo najskladnije.
Možda se trebao program od 8,00 ili još ranije pa do 11,00 sati popuniti nekim programom koji bi bio osmišljeniji i sadržajniji. Osjetila se praznina programa…
Video zid: na stadionu bilo je postavljeno četiri video zida. Preko video zida moglo se pratiti sve što se prenosilo na televiziji, ali bez tona. Tako smo mogli pratiti papin dolazak na aerodrom i sva događanja koja su se zbivala do njegova ulaska na stadion.
Papa na stadionu: Preko video zid vidjeli smo da se papa s pratnjom približava stadionu. Voditeljica je u nekom trenutku dok je papa ulazio na stazu stadiona zavikala „evo ga“, a i mi smo već uživo mogli vidjeti i priključiti se u pozdrav papi. Slijedilo je nešto što se može samo doživjeti, taj osjećaj se ne može opisati rječima… Taj brojni svijet pozdravljao je poglavara i glasnika mira, glasno smo govorili, pljeskali, mahali zastavicama, a on je iz svojega auta mahao, pozdravljao, križao i tako unutar cijeloga stadiona po stadionskoj stazi sve do sakristije.
Misa na stadionu s papom: Koju minutu iza jedanaest sati pošla je procesija iz sakristije prema oltaru. Famfare su najavile procesiju, zvono je zazvonilo u znak polaska procesije, započela je ulazna pjesma zbora sastavljena od pedesetak župnih i drugih zborova. Sve je odisalo ljepotom liturgije i ponosom što smo tu gdje jesmo,… što smo s papom i on s nama.
Slijedila je Misa svojim ustaljenim ritmom, papina propovijed ne duga, kratka i sažeta. Papa je propovijed izrekao na talijanskom jeziku, prevoditelj je prevodio na hrvatski.
Za vrijeme prinosa darova primijećeno je kako su darove papi na oltar prinijeli članovi ramske obitelji: otac, majka i šestero djece.
Geslo papina dolaska u Sarajevo: Geslo s kojim je papa došao u Sarajevo bilo je „Mir vama“. Bile su to jedine dvije riječi koje je papa izgovarao na hrvatskom, ponavljao ih je više puta.
Papina propovijed, govori, govori sviju drugih službenih osoba: Ako se uzme okosnica i srž propovijedi i govora, kroz sve govore i propovijed provlači se nit mira i suživota…. Ali ako se uzme svaki govor zasebno pa se počne egzegetirati i pojedina rečenica zasebno promatrati i čitati tada se može naći više upitnika. Pitanje je je li sada u Sarajevu mir i kakav mir, suživot i kakav suživot. Pitanje je ide li nam ili ne ide graditi mir. Pitanje je što to znači graditi budućnost BiH na principima Ahdname. Pitanje je kakva je budućnost BiH. Na svako od ovih pitanja moglo bi se na dugo razgovarati i raspravljati.
Volonteri: Na stadionu i u vojarni nalazilo se na stotine volontera. Volonteri su imali svoje uloge unutar stadiona i na mjestima gdje su parkirani autobusu. Nisku nikakvu ulogu imali na ulicama i izvan stadiona.
Na stadionu, bila im je zadaća u pomaganju pri dočeku i smještaju hodočasnika, dijeljenju vode. Vodu su dijelili cijelo vrijeme dok su hodočasnici pristizali i sve dok su bili na stadionu do samoga polaska autobusima. Na ulazima su volonteri dijelili i knjižice, vodiče kroz Misu. Za vrijeme papina prolaska stazom stadiona bili su lijevo desno uz kraj staze poredani kao štit za papin prolazak. Tamo negdje u Misi oko molitve Očenaša dobili su bijele kišobrane i s kišobranima su pratili svećenike za pričest.
Vrijeme: Prije polaska u Sarajevo gledali smo na prognoze. Javiše da bi trebalo biti sunčano, ali da je moguć koji oblačak i koja kapljica kiše. Nije bilo ni oblačka ni kapljice kiše, nego naprotiv cijelo vrijeme dok smo bili na stadionu sunce je peklo. Dobili su mnogi kape papirnate na ulazu, naša skupina nije. Morali smo se snalaziti kako je tko mogao, netko se pregrnuo ručnikom netko se pravio junačan… Svi smo po rukama i po licu dobro izgorjeli…, pocrvenili i „zapalili se“. Slatka, malo bolna uspomena sa susreta s papom.
Policija i njezina uloga: Glede organizacije na ulazu u stadion, prolaza autobusima kroz Sarajevo, prolaza ulicama gdje smo išli pješke, moglo se primijetiti fina i dobra organizacija policije. Ono što se kaže na svakom koraku policajac, ne paradira nego ako treba signalizira, usmjerava i upućuje. Policija je dala sve od sebe da susret s papom dobro organizira, da prođe sve u najboljem redu, i prošlo je, Bogu hala.
Koliko je bilo katolika BiH u Sarajevu: Što se dogodilo s Bosansko – hercegovačkim katolicima pa su se odazvali u „manjem“ broju na susret s papom. Ako je na stadionu bilo 64.000 hodočasnika, ako ih je iz Hrvatske bilo 23.000, iz drugih susjednih zemalja i drugih krajeva svijeta još koja tisuća ili koja više, ostaje da je iz BiH bilo tek oko 40.000 ili manje tisuća hodočasnika. Ako je u BiH 400.000 do 450.000 katolika ostaje pitanje što se to dogodilo u stvarnosti, u biti, pa je tako malen odaziv katolika BiH bio na susretu s papom.
Hvala hodočasnicima iz Hrvatske, je li ovo bio njihov, sunarodnjački osjećaj, podrška katolicima i Hrvatima u BiH. Mislim da jest. Osjetila je dobra hrvatska i katolička duša u Hrvata što treba učiniti i došla nam reći i proučiti lijepu poruku. Hvala im. Sjećam se kako smo i mi bili uz njih u onim danima i godinama iz 1991. i 1992.
Zaključak: Netko je nekoga upitao: „kako ti je bilo u Sarajevu“, a ovaj je odgovorio: „Što misliš da te netko smjesti u zatvorenu prostoriju u 0,6 sati u jutro (u šest sati su ušli na stadion) i iz nje ne možeš izići, nego samo sjediti sve do 13,00 sati kako bi tada bio nestrpljiv, uznemiren i paničan, a mi smo se tako ugodno nalazili sviju sedam sati koliko smo bili na jednom mjestu, na stadionu…
Nadalje, oni koji nisu išli na hodočašće, a običavali bi ići kad se išlo na prijašnja hodočašća, susrećući se s njima u nedjelju poslije Mise, rekoše: „E sada kad smo sve gledali na televiziji i vidjeli kako je bilo lijepo, žao nam je što nismo išli, ali eto, prevagnuo je taj osjećaj straha pred terorizmom….“
Zaključak drugi: Sredstva javnog mijenja, puna su biranih riječi o papinu dolasku i boravku u Sarajevu, i jest bilo tako. Svi nosimo u sebi dragost što smo bili s papom, pa bilo tu u Sarajevu, u Mostaru ili u Banja Luci ili kako netko reče u Kruševu na obali Mostarskoga blata…
Zaključak treći: Ostaje još odgovor na pitanje svrhe, cilja i motiva papina dolaska u Sarajevo. Na ovo pitanje od 1. veljače, pa do dana današnjega još nitko nije u cijelosti odgovorio. Ne znam hoće li moći netko dati pravi odgovor i sutra, prekosutra ili ne znam kada…