Pripreme za Travnik
Početkom prosinca 2014. počeli smo s pripremama za Travnik. Nisu to bile neke dodatne, posebne pripreme, mimo onih redovitih tjednih, ali sve što smo spremali s mladima u redovitim probama bilo je popunjavanje pojedinih dionica našega planiranog programa. U planu je bilo popuniti Misno slavlje s pjesmama i koncert s prigodnim programom. O planu i programu možete više čitati (ovdje). Generalnu probu za Travnik imali smo 22. siječnja u 20 do 22 sata. Sve dionice su tada bile posložene tako da smo mirno i bez opterećenja krenuli na put u Travnik.
Polazak
U Travnik smo putovali autobusom, pošli smo iz Kruševa u subotu, 24. siječnja, u 7. sati, s jednom stankom putujući prema Sarajevu, Zenici, lašvanskoj dolini stigli smo u Travnik u 11,00 sati. Na ulazu u Travnik sačekali su nas rektor sjemeništa s dvojicom sjemeništaraca i proveli nas do sjemeništa da se s našim „dugim“ autobusom ne bi mučili provući travničkim ulicama.
U sjemeništu
Po dolasku u sjemenište pošli smo se smjestiti po sobama za spavanje. Sobe su raspoređene s jednim ili dva ležaja, ugodan smještaj. Svatko je tražio sebi cimera za dvodnevni boravak u sjemeništu. Nakon smještaja pošli smo u blagovaonicu osvježiti se toplim čajem, krenuli smo u sjemenišnu aulu – dvoranu pogledati film o Petru Barbariću. Nismo mogli cijeli film pogledati morali smo gledanje prekinuti da ne bi remetili red sjemeništarcima. Pošli smo u 12,30 u blagovaonicu na ručak i na prvi susret sa svim sjemeništarcima. Sjemeništarci su navikli da im dolaze ovakve skupine mladih u posjetu, ali kruševski mladi nisu navikli naći se s većom skupinom sjemeništaraca, pa im sve bijaše zanimljivo. Sve u tišini i redu, molitva, blagovanje, tih razgovor, druženje i odmah poslije ručka polazak u popunjavanje poslije podnevnog programa. Rektor sjemeništa je planirao širi program (obilazak muzeja Ive Andrića, franjevački samostan u Gučoj gori, bolnicu u Biloj, prolazak kroz Vitez, samostan časnih sestara Štadlerovki i obilazak staračkog doma, Busovača, Buhine kuće, Križančevo selo i povratak u sjemenište na večeru i koncert), ali sve planirano nije se moglo u kratkom vremenu obići. Morali smo računati da se moramo vratiti u 17,00 sati u sjemenište i pripremiti za koncert.
Dakle, poslije ručka krenuli smo najprije u franjevački samostan u Gučoj gori. Krivudava brdska cesta, na mjestima vrlo uska za naš autobus, ali volan u rukama dobrog vozača Daria bez problema se provlačio cestom pored voćnjaka, lijevo jabuke desno kruške i obrnuto. Pošli smo lijevo do samostana na prostrano parkiralište. I odmah po dolasku vidi se da je u samostanu i okolo bilo nedavno „zlo i naopako“. Samostan je rujiran, obnavlja se. U dvorištu se nalazi brončani kip sv. Franje, otkinutih prstiju na rukama, s više prostrelnih „rana“ po vratu i glavi. Prišao nam je gvardijan, reče da ga zovemo Čarli (Drago, Karlo). Kod kipa sv. Franje prispodobio nam je sve zlo što se događalo u samostanu i okolo u proteklom ratu. Od kipa sv. Franje pošli smo u crkvu, ponovo rane rata, na zidovima, umjetničkim slikama, svuda uokolo „rat“, zabolje srce slušajući i oči gledajući sve strahote rata koje su se obrušile na crkvu i samostan. Spominje gvardijana koliko je bilo župljana prije rata, koliko ih je sada. Govori nam kako je ovaj samostan bio sjedište biskupa (apostolskih vikara u Bosni i Hercegovini), među njima i prvog mostarskog Barišića, po tome biskupa Marijana Šunjić, reče kako su to biskupi gradili za sebe crkvu i samostan kao upravno središte vikarijata za vrijeme osmanske vladavine u BiH.
Iz gučogorskog samostana krenuli smo ponovo prema Travniku i Docu, pa ravno u samotan i starački dom časnih sestara Štadlerovki. Prošli pored Bile, rektor iz autobusa objašnjavao značenje Bile u proteklom ratu… Prolazimo pored „industrijske zone“, lijevo desno, različite radnje i diskonti, tu je nadaleko poznati „Fis“ Vitez. U Vitez, samostan i starački dom sestra Štadlerovki došli smo oko 15,45 pomolili se u kapelici, sakupljenim starcima u auli klapa „Studenac“ zapjevala nekoliko pjesama, pozdrav i stisak ruke sa starcima i časnim sestrama, moramo žuriti prema Travniku.
Planirali smo u 17,00 sati biti u Travniku, u auli (dvorani) pripremiti se za koncert. Uobičajen ritam priprema za koncert, slaganje stolica za tamburaše, probavanje mikrofona, proba sa svim sudionicima pojedinačno i skupno za koncert. Sve je bilo uštimano i u 18,00 sati krenuli smo u blagovaonicu na večeru. Ponovni susret s ugodnim sjemeništarcima, sve su to stasiti momci iz naših rodnih krajeva. Netko od Prozora, skopaljske kotline, lašvanske doline, ravne Posavine, netko od Žepča, netko s Kupresa, a netko iz Hercegovine. Sve lijepi momci, dao im Bog dobro zdravlje, odlične uspjehe u školi, dobre kvalitete u ljudskosti, i budućem svećeništvu, sve dobro uz dobre odgojitelje.
I evo nas u 19,00 sati u dvorani, na početku koncerta. Sat vremena izmjenjivale su se dionice planiranog programa, pljesak za pljeskom svim u nastupu. Bilo je tu i koja suza dok se pjevala po koja domoljubna pjesma. Na koncu neće narod iz dvorane, nego traže da se zapjeva još jedna, pa opet još jedna…. Poslije koncerta ostalo se u sjedenju, stajanju uz pjesmu i rektorovo čašćenje sviju sudionika. Lijepo, dobro i ugodno!
Spavanje i uspaljivanje, sjemeništarci navikli na red i disciplinu, već u 22,00 sata u njihovu hodniku i „snijeg koji je vani počeo pahuljati čuje se kako para tišinu hodnika“, a na našem hodniku, raspoloženje i ćakulanje produžilo se sve do koji čas iza pola noći.
Nedjelja, 25. siječnja, ustajanje u 7,00 sati, spremanje i u 7,30 u sjemenišnoj crkvi pripreme za Misu, redovito: slaganje stolica za tamburaše, redanje pjevača. Misno slavlje u 8,00 sati, crkva popunjena, misno slavlje predvodi don Ljubo, propovijeda ekonom don Marko, ispovijedao rektor, a duhovnik u koncelebraciji, svi sjemeništarci na Misi. Klapa, tamburaši i pjevači u evanđeoskom suzvučju onako kako Misno slavlje slijedi, redaju pjesmu za pjesmom. Jednu pjesmu klapa, drugu tamubraši i pjevači, molitveno i nedjeljno slavljenička ozračje provlači se svuda oko nas, baš je lijepo biti zajedno kao braća. Čitanja i riječ Božju jasnim glasom iznesoše Janja i Stipe, a ekonom ugodno popunjava propovjedničku tematiku o Galileji i pokrajini u kojoj se treba snaći, biti i opasti.
Rektor na svršetku Mise reče, slijedi pohod kripti, mjestu gdje bijaše izložen lijes sa zemnim ostacima Petra Barbarića. Mjestu s kojega je 1956. ili 1958. nestao, odnosno s kojega su partizani i komunisti lijes sklonili i rekli da su ga bacili u Lašvu, i mjestu gdje lijese nađoše domar i bivši rektor Pranić. Silazimo niz stepenice u podrumske prostorije sjemeništa, odnosno prostor ispod crkve (kripta), treba se sagnuti, nizak je to prostor, tišina iako nas je četrdesetak, riječ dvije rektor izreče o Petru Barbriću, molitva, pjesma i polazak u blagovaonicu na doručak, petnaestak minuta stanke poslije doručka, pripreme za polazak u Novi Travnik u župnu crkvu „Gospodnjeg uzašašća“.
U Novi Travnik smo pošli 9,40 tamo trebamo biti u 10,00 sati da bi se pripremili za Misno slavlje u 11,00 sati. U 11,00 sati, crkva prepuna naroda, puno i prepuno oltarište ministranata, ministranti čitaju liturgijska – misna čitanja, mole oni i molitvu vjernika. Pjevački, tamburaši i klapa „Studenac“ predvode pjevanje. Misno slavlje predvodi i propovijeda don Ljubo. U koncelebraciji su rektor sjemeništa don Željko i domaći župnik don Marinko. Na svršetku mise zaželje don Marinko da tamburaši, pjevači i klapa zapjevaju koju dodatno, ono iz programa s koncerta. Sve je bilo katolički i na visini. Župnik nas je kao pravi domaćin počastio, izrazili smo želju da nas posjete s mladima novotravničke župe, uputili smo se u sjemenište na ručak. Kasnili smo na ručak – izletjeli s kolosijeka sjemenišnog reda i redoslijeda. Reče rektor sad kad kasnimo, nećemo žuriti na vrat na nos, nego sjemeništarci neka ručaju, a mi ćemo kad stignemo. Tako je i bilo, sjemeništarci ručali, ali su skoro svi čekali kad ćemo i mi doći, bili s nama u druženju, i pozdravima u našem polasku iz Travnika. U 14,00 sati krenuli smo iz sjemeništa, izišli ispred kuće poglavari i sjemeništarci, stisak ruke, pozdrav, još jedno dugo mahanja iz autobusa, zaputismo se u Kruševo.
U razmišljanju na putu i povratku iz Travnika razmišljali smo da jednim pravcem idemo a drugim se vraćamo. Ali kako je bilo snježno vrijeme, odlučili smo se putovati u Travnik i natrag istim putem: Mostar – Jablanica – Konjic – Autoput – petlja za Lašvu – Busovača – Vitez – Travnik…
Hvala rektoru Željku, duhovniku, prefektu i ekonomu, svim sjemeništarcim, bilo nam je lijepo s njima. Nadamo se i njima s nama.
Razgovarali smo s rektorom da sjemeništarci dođu kod nas u Kruševu, da nam budu dragi gosti, da svima u Kruševu prenesu dio ugodne sjemenišne atmosfere i ozračja.
Bilo sve na veću slavu Božju. Molimo i očekujemo skorašnje proglašenje Petra Barabarića blaženim.