Prva nedjelja je listopada. U našoj župi posebno važan dan iz razloga što se tada spominjemo stradanja Jele s Krivodola. Prije Mise, oko Jelinog groba se molila krunica, a onda od groba se narod uputio u procesiji prema oltaru. Okupilo se mnoštvo svijeta u ogradi Gabruši. Premda su vremenske prognoze najavljivale velike oborine kiše, prvu nedjelju u listopadu dočekali smo u toplom i ugodnom vremenu. Misno slavlje je predslavio fra Miljenko Stojić, koncelebrirali su don Ljubo Planinić i don Ivan Turudić. Ministrirali su: Drago Senkić, David Senkić Kristijan Marijanović, Domagoj Zovko, Antonio Kordić, Marko Milorad, Luka Milorad. Misno slavlje pjesmom su pratili pjevači zbora „Horeb.“ Na koncu mise, župnik don Ljubo Planinić je u župnim obavijestima rekao da će se na dan 5. listopada 2020. ponoviti drama o Jeli zbog velikog interesa gledatelja.
Fra Miljenko je u poučnoj propovijedi govorio o važnosti duhovnog života, kako u prošlom životu tako i u današnjem. I kako sam spominje: “Jela je svjetionik našeg mjesta“, zbog toga što je slijedila kršćanska načela, a samim time je postala primjer. Osvrnuo se na cijelu povijest Humske zemlje. Reklo bi se zemlje koja je zasnovana na mučeništvu u kojoj su brojni položili živote za čast i očuvanje ove katoličke grude. Raznim torturama, totalitarnim režimima, tuđinskim naucima tjerani su Hrvati, proganjani u namjeri da se odreknu svoga i priklone „većima“. To je ono upravo što se događa i danas. Pokušavaju nas demotivirati i rastjerati s ognjišta, prognati s majčinske grudine. Sve je to lijepo uvezao fra Miljenko i isprepletao s iskazom mučeništva Jele. Turci su željeli iskoristiti njeno tijelo za vlastitu požudu. Nije im tamo neka, obična seoska djevojka ništa predstavljala i u njoj su vidjeli jedino zabavu. A, što ako se dogodi da je djevojka odvažna i ako do samog kraja želi slijediti Krista? Naizgled se pričinilo Turcima da je to jednostavan podvig sve dok se nisu susreli s Jelom. Jelu nisu uspjeli obeščastiti. Ostala je neokaljana. Nju je Bog zakrilio i otišla je s ovog svijeta čista srca. Ona je zaista najljepši Krivodolski cvijet. To je cvijet koji stoljećima u vjeri i puku živi i kojem najveće nevere, grešni svjetonazori ne mogu nauditi. To je cvijet koji nikada ne vene. Zbog Krivodolskog cvijeta ograda Gabruša nije ostala zabačena vučja jazbina, onako kako su Turci namjerili od nje učiniti, da se grob oskvrni i kosti razbacaju te Jela zaboravi. Ne! Ograda Gabruša je sinonim za jedno mučeništvo kojega se i dan danas spominjemo. Ako gledamo očima vjernika onda možemo reći da je Jelin grob zbilja jedno čudo. Toliko je godina prošlo i njena ispovijest vjere ostala je sačuvana. Danas okuplja mnoštvo naroda u molitvi i pričat će se naraštajima o Jelinom mučeništvu.