Ako promatramo svijet i vrijeme u kojemu živimo nameće se misao da sve u nama i oko nas ide strmoglavice. Nameće se misao da čovjek više ne može podnositi tolike nepravde, prijevare i različita druga zla.
Ljudska i Božja riječ se nemilice koristi i krivotvori. Živimo u vremenu inflacije riječi. Koliko smo puta bili razočarani i prevareni.
Prazna obećanja.
Neuspjele deklaracija i rezolucije…
Koliko puta smo rekli: sav naš govor je uzaludan.
Koliko puta smo rekli da su naša propovijedanja otišle u vjetar.
Kažu da je danski kralj Kristijan VIII početkom 18. st. izdao odredbu da se za vrijeme propovijedi, ide s pendrekom kroz crkvu i svakog onog tko za vrijeme propovijedi zaspe da ga udare po glavi. Nema velike koristi pendrekom po glavi. Pendrek može prisiliti da se sluša, ali ne može srce otvoriti da riječ Božju prima.
Postavlja se pitanje: ima li smisla Riječ Božja u današnjem svijetu?
Zapravo nije riječ o Božjoj riječi nego o nama, o našoj naklonjenosti ili nenaklonjenosti prema Bogu i njegovoj riječi.
Ipak svaku riječ, tako i Božju treba netko čuti. Ako je nismo spremni čuti, ne želimo je spustiti u svoje srce, ona ni tada neće izgubiti na snazi. Ona će čekati prihvatljive osobe i prihvatljivo vrijeme.
Ne budi ljubomoran i ljut što će sutra riječ Božja kod nekoga uroditi velikim plodom a ti si propustio i odbacio tu istu Božju riječ.