Kako je moguće da je nakon Velikog petka i Kristova pokopa apostolska zajednica opstala? To je čudo. Izvor čuda je u Kristovu uskrsnuću. 

Krist se ukazivao apostolima pojedinačno i svima skupa. Kako im se ukazivao tako ih je i hrabrio.

Uskrsnuće Kristovo bijaše apostolima poticaj da se ne raziđu, da opstanu, da djeluju i stvaraju zajedništvo.

Ako ćemo gledati samo zemaljsko, a zemaljsko je dvanaest ljudi iz Galileje, neuki, vjerojatno većinom i nepismeni, po zanimanju ribari, i ništa više od toga. Dok su ribarili morali su se brinuti i za obitelj i čuvati apostolsko zajedništvo. Sačuvali su obitelj, a zajedništvo nakon Kristove muke, smrti i uskrsnuća nisu izgubili nego izgradili.

Koliku su apostoli iskazivali snagu nakon uskrsa, koliko volje, upornosti, i nisu se dali smesti. Kako je to moguće… Čudo i ništa drugo… Čudo! Da nije uskrsnuća, kršćanstvo se ne bi ni začelo, ni izgradilo, umrlo bi skupa s Kristom i bilo pokopano.

Bili su se vratili svojem zanat i možda pomislili ništa od Krista. Međutim, onako kako su se vratili u Galileju, na Tiberijatsko jezero i ribarili, tako nisu ni Krista ostavljali.

Ni Krist apostole nije ostavio nego ga evo k njima u pomoć, pomaže im kod ulova ribe. I odmah uloviše mnoštvo riba,… vjeru u Krista utvrdiše, povezanost u zajednici osvježiše, odlučiše bit zajedno.