Dok sam čitao Ivanov izvještaj o „Slijepcu od rođenja“ (Iv 9,1-14), došlo mi je u razmišljanje ne tjelesno, nego duhovno, moralno ili društveno slijepilo… Postoji mnoštvo ljudi koji su pored zdravih očiju slijepi, nerazborito se ponašaju, idu putem propasti. Narod kaže „ne vide dalje od nosa“.

Koliko puta nam se dogodilo da nam je netko nešto govorio, uvjeravao nas, objašnjavao, a mi ostajali kod svojega – slijepi.

Mislim i na Korona virus i događanja u našem okruženju. Što nam se još treba dogoditi da se opametimo, da progledamo, da se uozbiljimo…

Toliko puta zemlja je kazala svoje: potresima, cunamija, sušom i poplavom, otopljenim ledenjacima, nesvakidašnjim snjegovima, ili, godinama bez snijega… Zemlja je rekla svoje, i dalje govori, a ti čovječe ostaj dalje slijep.

Umjesto da se čovjek opameti on tvrdoglavo govori svoje. Govori svoje preko rušenje bliznaca, terorizmom, terorizmom jednom, dvaput, triput… migrantima, emigranti, imigranti, virusima, korona virusom, sidom, šugom, kugom, tifusima, boginjama (velike i male), ratovima, je li bila godina bez rata, kažu da su u povijesti čovječanstva bile dvije – tri godine bez rta. Nakon svega, i opet će čovjek nastaviti po svojem…

Da bi čovjek u biblijsko – Ilijino vrijeme progledao Biblija govori o tri godine suše, i opet ništa.

Što nama se još treba dogoditi da bi čovjek pročistio oči duha i tijela, da bi progledao kod zdravih očiju.