Više puta sam razmišljao o Ivanu Krstitelju kao osobi koja je privukla brojne ljude.

Mali je broj ljudi kojima je uspjelo biti znak svojega vremena. U naše vrijeme, možemo reći da je to uspjelo papi Ivanu Pavlu II ili Majci Terezi. Tamo gdje su se oni pojavili hrlili su brojni ljudi.

No, vratimo se Ivanu Krstitelju. Luka evanđelist spominje na početku trećeg poglavlja (Lk 3, 1-2) osmoricu muškaraca. Sedmoricu njih imali su „u rukama“ svu vlast: religijsku, gospodarsku, političku…. Na žalost sebi su prisvojili i ono što je Bog ostavio sebi. Sebi su prisvojili pravo da mogu oduzeti i ljudski život. Evo imena tadašnjih moćnika i njihovih titula:

• car Tiberij,
• upravitelj Judeje Poncije Pilat,
• tetrarh Galileje Herod,
• tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske Filip, tettrarh Abilene
• Lizanije
• veliki svećenici Ana i Kajfa,

Nasuprot njih sedmorice Ivan evanđelista spominje osmog. Spominje svojega imenjaka Ivana sina Zaharijina.

Netko je rekao nekom moćniku našeg vremena, da su uzaludna nastojanja moćnika našega vremena, nijednom od njih neće uspjeti osvojiti svijet doli papi Ivanu Pavlu II. Ovaj je podrugljivo priupitao „čime će to on učiniti, gdje mu je vojska“.

Tako je bilo i u vrijeme Ivana sina Zaharijina.

Kako je moguće da je uspjelo toliku promjena u svijetu unijeti Ivanu sinu Zaharijinu, a ne sedmorici „silnika“ koji se nađoše nasuprot njega jednoga.

Kaže evanđelje Ivan bijaše „Glas koji viče u pustinji“. Glas čija se jeka čuje do dana današnjega. Ivan osvoji svijet „glasom i značajem“. Vikali su u isto vrijeme i ona sedmorica moćnika, ali njihova jeka zamrla i nestala za sva vremena.

O, kad bi svaki kršćanin bio „Glas koji viče u ime Božje, za Boga“. Kako bi bilo dobro da svaki kršćanin u našem vremenu bude „značaj i karakter“ poput Ivana Krstitelja.

Jesu li „neka sedmorica silnika“ našega vremena preko plaćenih medija, portala, tiska… postali jači glas od „glasa Ivana Krstitelja, odnosno „glasa kršćanina“ našega vremena?