Proslave i svetkovine: što si stariji to manje imaš osjećaj za nešto lijepo, slavljeno, blagdansko. Puno lijepih događaja i detalja prolazi stihijski pored nas. Ne dodiruju našu nutrinu. Puštamo ih da prođu. Mislimo moraju se dogoditi. Na njih ne osvrćemo pozornost. Ne želimo da na nas utječu ni duhovno i osjećajno. Ne želimo njihovu utjecajnu pozornost.  A ako se već mora pristati da smo tu. Pomišljamo, sve što činimo, činimo zato jer tako mora biti! Mora se dogoditi! Čini se nešto samo zato da netko ne prigovoriti kako nismo obilježili ono što trebamo obilježiti.

Recimo: Običaj je u nekim župama slaviti patron župe, slaviti Mise za pokojnike, pa se tim povodom  zovu i sazivaju prijatelji i rodbina. Godinu za godinom! Takav odnos se promijeni. Umre ona osoba koja je tako nešto činila. Mlađi, obave običaj koji put, potom prestanu slaviti i patron župe i Mise za pokojne.

Najčešće čine to tako što više ne naručuju Mise za pokojnike, ili ako se naruči, onda je tiha Misa. A, na patron župe, zaključaju vrata kuće i toga dana „nestanu negdje u vidu magle“

Pitam ih zašto to čine? Odgovor je, ne želim više vidjeti one tetke, ujke i ujne, stričeve i strine… Rekoh, ne moraš ih zvati…  Odgovor je: ako je Misa doći će sami! Tako je najbolje Misu za pokojne imati tihu, a za patron župe ne biti kod kuće.

Izgubio se osjećaj za obitelj, rodbinu i prijatelje. Mladi kažu: Onaj koji je bio prijatelj i rodbina pokojnom ocu ili majci, meni nije. Da ih se izbjegne, najjednostavniji način jest ne slaviti javno Misu. Nema se osjećaja…

Tako je i s Bogom. Htjeli bi ga slaviti, ali ne više javno nego potajno, skriveno i daleko od javnosti, tiho…. Nemamo osjećaja ni za sebe ni za Boga.

Takvi postupci ne vode dobru. Kralj David pišući psalam 143. kaže: “Duh moj već pomalo zamire u meni, srce mi trne u grudima”.

Ne mora se zvati i proslavljati „široko i preširoko“, ali svatko ima onaj uski krug rodbine i prijatelja. Dobro je ne izbjegavati obiteljske proslave. Tamo gdje nema slave nema ni radosti. Tamo gdje nema slavljena nema ni srca. Neka Bog preuzme nadzor nad tvojim srcem koje ti je počelo trunuti, kako reče kralj David. U ime Božje neka bude puno slavlja, radosti i zahvalnosti. Svakako ne onakvih prekomjernih i prekobrojnih, koje organiziramo za svatove, krštenja, krizme, pričesti. Ovakva slavlja su nas već opteretili. Od ovakvih slavlja mladi stvarno bježe negdje daleko pobjegoše…