Često razmišljam o Crkvi koja je raznolika, jedan trs, mnogo loza, mnogi udovi – jedno tijelo. Nekada je u toj i takvoj Crkvi sloga, a nekada nesloga. Različitost mišljenja može biti bogatstvo ali i poticaj za neslogu. Nesloga ne bi smjela bit poticaj za razdor. Neslogu Bog ne voli. Bilo bi dobro kada bi uživali u zajedništvu. Zajedništvo je moguće postići tek onda, i samo onda kada smo s Bogom.
Primjer govori: “Jeste li znali da je stotinu glasovira uglazbeno samo prema jednoj glazbenoj viljušci, a onda svi glasoviri jedan prema drugome.
Jednoglasni su, jer su usklađeni, ne jedan s drugim, nego zato što su uglazbeni svi prema jednoj glazbenoj viljušci. Mjerilo uglazbenosti nije jedan prema drugome, nego mjerilo uglazbenosti je glazbena viljuška.
Tako je isto i s nama, svi gledamo u Krista, stojimo jedan pored drugoga, postajemo po duši jedno s bližnjim, ali naša usklađenost nije nastala gledanjem u drugoga nego gledanjem i usklađivanjem s Kristom.”
Što se više usredotočujemo na Krista, to se više približavamo jedni drugima, a razlike se gube i nestaju.