Velika je moć riječi, ona vrije kao vrelo iz nas i pretvara se u rijeku koja teče ni sami ne znamo kuda i kako. Nekada je prenesena bistra i jasna kako je na izvorištu istekla, izrečena. Netko je prepriča ali opet izreče što je dubina njezina izvorišta mislila, i kanila postići. Netko drugi opet tu riječ zamuti, odmah od izvorišta, jer izvorište ne odgovara, a riječ proistekla ne smije govoriti o izvorištu kao dobrom, mudrom, blagom ili ne znam kako ugodnom.

Istina je da ponekad kad navale bujice, naših strasti, uznemirenosti, prkosa i bijesa, uzvitlanih misli, ni izvorište naših riječi nije bistro nego zamućeno i tada što tu riječ može tu ili tamo, daleko ili blizu od izvorišta smiriti da ne učini bol, tugu i ucviljenost.

Htjeli i li ne riječ proistekla teče, negdje povišenim tonom, negdje blagim, tihim, negdje se štropošta kao oganj s neba, kara, ruži, a opet negdje padne kao melem na ranu. Riječ je tvoja čudna, ona miluje, ali i šamara. Kad izviru ružne riječi „narod kaže“: „svaka mu degeneka traži“. Narod ima pravo. Iz nas neka ističe samo blaga riječ, budimo izvor blage riječi, neka naše srce, misli, osjećaji budu živo vrelo blagih riječi. Riječ ima veliku moć ali i opasnost da se njome u zlu i za zlo poslužimo. Treba biti u sebi, u nutrini duše i srca biti savršen pa onda dobro riječ reći. Uvijek imajmo u sebi svijest da riječju govorimo o sebi pa tek da je upućujemo drugome koga želimo graditi, izgrađivati ili ne znam što preko upućene riječi postići. Mislimo da riječju pokazujemo sliku svoje nutrine, božansku sliku ili sliku lošeg čovjeka. Dao dobri Bog da naša riječ nikad ane postigne zlo nego neka postiže dobro.