Često molimo: I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dušnicima našim. Oprostiti, kako je to teško. Osjećamo se povrijeđenima i nalazimo stotinu razloga da ne oprostimo. Nećemo oprostiti, pa pomislimo na onoga koji je uvrijedio: neka nauči lekciju, neka se malo muči, neka vidi kako je i meni. Ili, pomislimo on je uvrijedio, na njemu je da učini prvi korak. I tako u nedogled. Sva su ova nazovi opravdavanja prizemljena, bez kršćanskog duha.
Nije dobro činiti zlo. Nije dobro ni nekome davati povoda da ti čini zlo. Ali ako ti je netko učinio zlo. Nemoj u sebi gajiti nekorektnu, obrambenu, pedagošku strategiju. Najjednostavnija strategija neka ti bude Isusova pedagogija. Isusova strategija je: „..oprosti…. da i Otac nebeski tebi oprosti… „ (Mk 11,25). Opraštanje zaustavlja ciklus krivnje. Ne opraštajući zatvaramo se u začarani krug mraka.
Uvijek imaj na pameti opraštanje, pa taman i ne bio stisak ruke, ni izgovorena riječ. Opraštanje u duhu, dopušta mogućnost preobrazbe i tebe i onoga koji ti je načinio zlo. Neopraštanje kopa provaliju među ljudima.
Opraštanje je put kojim se najkvalitetnije rješavaju zategnuti odnosi među ljudima. Opraštanjem gradimo mostove kojima i sami trebamo prijeći na drugu obalu.