U obnovu crkve krenuli smo 24. 9. 2006., a s radovima na obnovi započeli smo 1.2.2008.

Već tada, 24.9.2006. vidjelo se, da od trenutnog početka radova na obnovi nema ništa. Po prelasku s liturgijskim slavljima iz crkve u župnu dvoranu, trošili smo vrijeme na usklađivanje stavova o obnovi između župnog ureda i državnih institucija. Kako su Nekropola stećaka i prostor oko nje a time i crkva stavljeni na listu zaštićenih spomenika naša suradnja je započinjala i završavala s Federalnim ministarstvom kulture i sporta – Zavodom za zaštitu spomenika. Zavodu se nije žurilo s rješavanjem naših pitanja, a ni nama jer nismo imali novaca da bi započeli radove na obnovi. U vremenu od 2006. do 2008. više puta smo se sastajali, razgovarali i tražili povoljna rješenja.

U isto vrijeme stupili smo u razgovore i izradu projekta crkve. Ponudili smo izradu projekta Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, gosp. Jaroslavu Vegi i njegovim suradnicima, na projektu je glavninu zahvata imala gđa Anđelka Mikulić. Gosp. Jaroslav Vego i gđa Anđelka Mikulić uradili su projekt postojećeg stanja crkve. Takav projekt trebali smo raditi zbog suradnje za Zavodom za zaštitu spomenika. Bili smo mišljenja da se radi projekt mogućeg rješenja obnove crkve, a Zavod je trebao projekt da bi se obnova vršila prema zatečenom stanju crkve. Dakle, po stavu Zavoda morao se izvesti klasični stil obnove, koji nama nije odgovarao. Na crkvi je bilo više detalja koje je trebalo ne obnoviti nego popraviti, na novo izvesti: fasada, žbuka u ponutrici, slavoluk, pod, kor… Mi smo inzistirali da se sve što je navedeno i još drugi detalji izvedu prihvatljivije a ne „kako god“, tj. kako je bilo do sada. Do sada se radilo kako se moglo. Ovaj puta smo bili mišljenja da radimo ne kako god, nego kako neoromanički stil zahtjeva. Uvijek smo se vraćali na stav, da nam se ne žuri „pošto, po to“ završiti crkvu i to „bilo kako god“, ne žuri nam se jer imamo dvoranu za liturgijska slavlja, a želimo da se crkva uradi prema osnovama neoromaničkog stila. Ovoga stava ni u Zavodu, a ni u drugim institucijama nisu bili. Ni mi nismo odustajali od ovoga stava.

Dakle, vrijeme od 24. 9.2006. do 1.2.2008. potrošili smo u traženje prihvatljivog rješenje za obnovu crkve, sukobljavali se s različitim neprihvatljivim, privremenim, nimalo jeftinim kratkotrajnim zahvatima, čekali završetak projektne dokumentacije, surađivali i usklađivali stavove s nadležnim institucijama, pisali zamolbe za potražnju materijalnih i financijskih sredstava.

Pišući zamolbe u početku obnove, dok još nismo ni znali koliko bi nas obnova došla pisali smo u zamolbama i govorili u javnosti da možemo s manje novaca izići na kraj, a nosili smo u sebi muku i skriveno predviđanje da će nam trebati puno više novaca od onih koje potražujemo. Znali smo ako u potražnji govorimo o velikom iznosu novca da ćemo ga teže dobivati, zato smo pisali manje, a pribojavali se većih izdataka. Tako se i pokazalo. U početku smo tražili i govorili da nam je potrebno između 400 i 500 tisuća maraka, a završna cifra se popela više od milijuna.