Fra Ivan Rozić – mučenik

Od turskoga kadije u Mostaru osuđen na smrt, mučen i obješen kod Vrgorca 1575.g.

Fra Ivan Rozić je jedan od preživjelih franjevaca iz samostana u Mostaru što su ga Turci spalili 1563. godine.

Proučavajući, do sada nama dostupne i objavljene povijesne radove, možemo kazati da je fra Ivan Rozić rođen oko 1520. g. na Sritnicama, u Kruševu kod Mostara, da je kao franjevac pripadao samostanu u Mostaru do njegova uništenja, te da ga je, kao bjegunca osudio na smrt vješanjem. Uhvaćen je u blizini Vrgorca, i obješen 1575. godine.

Baveći se više od 65 godina istraživanjem podrijetla hrvatskih rodova i njihovih prezimena u Hercegovini, pa i obližnjih područja, poznato nam je da svi Rozići potječu starinom iz Kruševa, što smo istakli u svih sedam knjiga koje smo izdali o podrijetlu Hrvata u Hercegovini.

O fra Ivanu Roziću pisano je u nekoliko stručnih znanstvenih radova, iz kojih ćemo ovdje u nastavku izdvojiti ono što nam se čini najvažnijim za čitatelje kako bi mogli sagledati njegovu mučeničku smrt:

– Fra Stipan Zlatović u svojoj knjizi objavljenoj 1888. g. pod naslovom: Franovci države Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, str. 53-54 piše:  ” Kadno u potjeri biskupa Danijela godine 1563. Turci razrušiše samostane Mostara i Ljubuškoga (Pogl. IV.6.7.) ostavši redovnici bez krova i zaklona, oni iz Ljubuškoga prikloniše se braći u Zaostrogu; a mostarski uhvanjem, da kad prođje oluja turskoga biesa, možda, bi im se opet smilovali i dopustili da onaj samostan naprave i smjeste se u svoje staro kućište, sa ono malo svetoga posudja i crkovnoga ruha bijahu se zaklonili u pećinu, obraslu gustim grmom, kod Skakala pri rieci Neretvi k sjeveru od Mostara, gdje skrovito pomagani od kršćana jadne dneve provodiše, dok začuše da Turci u bojazni, da bi car dopustio, da se samostan opet obnovi raskopaše okorjele zidove do temelja i na tom mjestu – počeše graditi svoji džamiju.

Ožalošćeni redovnici predjoše tad u Broćno i smjestiše se u tiesnu kućaricu podnoseć svaku muku i nevolju. Videć da u razpaljenom fanatizmu osmanlija, nepokaziva se nikakva nada, da bi se njihove želje izpunile o podignuću svoga samostana, okupiše siromašno pokućstvo crkovno, sveto posudje i odjeće i dieliše se k Imotskom, gdje su sa onom braćom stanujuć u samostanu jednako se održali u posebnoj zadrugi, nadom, da bi bud ikad samostan svoje domovine obnovili.

Taj imotski samostan bijaše na prološkom jezeru, tiesan i posve nezgodan. Ovaj baškaluk, u kom se držali mostarski redovnici, jedno što bijaše protiv ustanovam reda, a drugo što zadavahu neprilike onoj redov­ničkoj obitoli, koja ih zamoli, da ili se ujedine s njima u redovničku jednu zadrugu, ili da traže sebi sgodnije mjesto, oni se tad dieliše u Primorje i pristadoše u samostanu Makarske kod braće redovnika; ali tude svedjer razdieljeni i posebni, svedjerno u nadi, da će se njihova želja ispuniti, da, će stari mostarski samostan obnoviti. Makarski redo­vnici nemogoše ravnodušno taj baškaluk podnositi i trpiti obitol u obitoli to nebijaše zakonito, ter ih nutkovaše, da se prodju neizvod­ljivih osnova i sdruže s onom obitoli, ili puste njih, da se vladaju ko što su i došle.

Mostarski se nedadoše skloniti, nego skupiv svoje siromaštvo, die­liše se uz Primorje i stadoše u Drašnicah, selu izmeđju Podgore i Igrani kod crkve svetog Jurja, odlukom ondje se nastaniti. Crkva sv. Jurja bijaše jedna od najstarijih u Primorju. Na jednoj ploči bijaše urezano bosanicom: Ovda, prodje Štipan Erceg.

U arkivu samostana Zaostroga nadjosmo vlastoručno pismo župnika Drašnica o. Jakova Antičića god. 1679, koje kaže: … nadjoj u obloku kamen i na njemu djačka slova, koja kažu, da je pomenuta crkva bila posvećena od biskupa fra Petra Soljanina na 1. ožujka l606. blagoslov­ljeno šematorije i otar posvećen … kašnje otar prominut, kad bijaše biskup fra Marijan Lišnić, koji nadje u njemu pismo na kožici, koje kaže ovako: MDCVl. Progloria Dei et honore sancti Georgii Martiris, hoc altare consecravi ego frater Petrus Solinensis Epoiscopus Sardicensis seu Sophiensis.

Godine 1580. kada mostarski redovnici dodjoše u Drašnice, ondje im se kaza sgodno mjesto za pristanište, ter na brzu ruku uz pripomoć seljana, načiniše blizu crkve ubogo tiesno pribivalište, kojega mirine i danas se vide; ali se tu za malo ustaviše, jer sirote nisu znali, da ondje bura takom strahotom more uzmieša, te tako posolicom oplače sve naokolo, da se ni živa duša tu održati nemože, i tako uz sve muke, opet se digoše odtle godine 1584., a predava kaže radi bure i posolice, a državni arhivar piše: radi bure i nevire.

Iz Drašnica dodjoše u Živogošće i pristatoše nad morskom obalom kod vode Pokrivenice. Na tom mjestu bijaše zidina puste male kule, koju im darovaše. Nju najprvo pokriše i sbiveni u nju se zakloniše.

Tu video, da se nji­hove želje izpuniti neće, da im već puta u Mostar nema, dogovoriše se i zapremiše starješine, neke, im ondje dopuste samostan načiniti i u njemu se po redovničku urediti. Kada su to dostigli, udariše temelje novom samostanu i po svoj prilici, da ga. posve tiše uzvišenju sv. Križa i nazvaše sv. Križa u Živogoštu…itd.”

Fra Ivan Rozić nalazio se sa svojom izbjegličkom subraćom iz uništenog franjevačkoga samostanu u Mostaru u vrijeme dok su prebivali u pećini na Skakalima više Mostara, zatim nekoliko godina kod župnika u Brotnju, te i Imotskome samostanu odakle je otišao prema Vrgorcu vršiti svoje svećeničke obveze, gdje su ga sustigli Turci zajedno sa: pravoslavnim hercegovačkim mitropolitom Savatijem Sokolovićem i na temelju presuda mostarskoga kadije, obješen je fra Ivan… svećenik iz nahije Imote. Tada turci nisu imali običaj upisivati prezimena, pa tako za ovaj slučaj fra Ivana Rozića. (Vidi: Fojnička regesta,str.114.)

– “Dr. fra Karlo Jurišić u svome znanstvenom radu (doktoratu) izdatom pod naslovom: Katolička Crkva na Biokovsko – neretvanskom području u doba turske vladavine na str. 239 – 241 piše: „Fra Ivan Rozić, vrgorski mučenik. Od svih je spomenutih mučenika našega područja fra Ivan Rozić najpoznatiji i najpularniji. Narodna predaja sačuvala nam je njegovo ime i prezime, mjesto i način smrti, a vjera i ljubav naroda sačuvala, nam je njegov grob sa ‘svetim tilom’ do danaas. Dapače, jedino je njemu sve do naših vremena narod izkazivao pravo štovanje i njemu se utjecao u svojim potrebama.

Predaja, dakle, kaže: „da se mučenik zvao fra Ivan Rozić; da su ga radi vjere Isusove Turci objesili u Vrgorcu pod tvrđavom na mjestu Orašina; da je nekada silan narod ne samo iz vrgorske i neretvanske krajine, nego i iz Hercegovine i Bosne dolazio na grob ’’svetoga Ivana u Klaričića vinogradu“ da ga zazivije u pomoć, i da je sveto tilo činilo velika čudesa.

Pisani spomenici prije 1797. o njemu šute. Međutim se u arhivu zaostroškoga samostana čuva. “Vira od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu” u kojoj je tadašnji vrgorski župnik fra Ivan Franić zabilježio 14 neobičnih ozdravljenja, koja su se zbila na. Rozićevu grobu u same dvije godine: 1797. i 1798.

Prema tome dokumentu, na kraju 18. stoljeća, na fra Ivanov grob kraj Vrgorca, dolazio je narod čak od Travnika, Fojnice, Kreševa, Livna. i Šibenika!

U našemu je stoljeću vrgorski župnik fra Jako Bartulović (+1941) odlučio obnoviti i utvrditi svetu uspomenu na mučenika fra Ivana Rozića

Dne 25. 8. 1924. g. posebna komisija, sastavljena, od župnika Bartulovića i dvaju Vrgorčana fra Bone Radonića (+1945), tadašnjega profesora u Sinju, i fra Brane Rakića, mladomisnika, uz pomoć nekih svjetovnih osoba, otvorila je grob mučenika u »Klaričića vinogradu”. Nađen je kostur u ležećem stavu ispod desnog koljena u nozi puščana kugla poviše koljena, kost desnog stegna, oštrim orudjem koso odsječena.

Kosti mučenika Rozića bile su 25. 10. 1926. postavljene u novootvoreni grob na položaju zvanom Žbare, gdje je predhodno bila podignuta, kapela od cementa s oltarom. Dne 22. 10. 1926. uz dozvolu crkvenih vlasti župnik Bartulović je blagoslovio kapelu; don Ante Žamić, župnik Malog Prologa rekao je staroslavensku misu, a fra Gabro dr. Cvitanović, prof. crkvene povijesti u Makarskoj, održao prigodnu propovjed. Uoči Badnjeg dana iste godine je otac Bartulović blagoslovio tri nova zvona, koja su ga tri vrgorske gospođje darovale „svetom Ivanu“

Poslije Drugoga svjetskoga rata, 1960. mjesni je župnik fra Ivan dr. Glibotić prenio kosti fra Ivana Rozića iz kapele na Žbarama u župnu crkvu u Vrgorcu i smjestio ih uz južni zid nasuprot grobu narodnoga junaka Rade Miletića (+ 1737) . Kod grobom je postavljena spomen ploča sa slijedeća dva Glibotićeva natpisa:

• Ovdje
• Čeka slavno uskrsnuće
• Ivan Rozić
• Svećenik
• Franjevačkoga reda
• na Žbarama pod Vrgorcem
• od Turaka mučen
• i obješen
• radi
• svete vjere Isusove
• sa Žbara prenesen g. g. 1960.

• Čuje me, Dizdar – beže od Vrgorca:
• Ne bih se ja vjere odrekao,
• Svoje vjere lijepa kršćanluka,
• Za sve blago od ovoga svijeta,
• A krv moja na spasenje bila,
• Izmučenom puku kršćanskomu,
• Milom rodu momu hrvatskomu.

Fra Leonardo Bajić (+ 1948.), pisac knjižice o fra Ivanu Roziću, pretpostavlja, da je taj franjevac postigao palmu mučeništva za vrijeme ustanka kršćana koji je poslije pobjede kod Beča u ovome kraju predvodi Rade Miletić između 1684. i 1710.

Međutim, povijesni dokumenti iz toga doba o našem fra Ivanu Roziću nemaju uopće nikakva, spomena! Da se mučeništvo doista dogodilo pri kraju 17. stoljeća, sigurno bi se negdje, a naročito u zaostroškome samostanu, pod kojim je stoljećima spadala vrgorska župa, sačuvalo zabi­lježeno ime i barem neki podaci o njegovoj pogibiji, kao što je to zabilježeno o suvremenim neretvanskim mučenicima. Ukoliko je mučenik fra Ivan Rozić bio bjegunac iz Bosne, pa tu poginuo, i u tome bi slučaj bila ostala bar neka bilješka o njemu, jer je tada sve to bila jedna zajednička redovnička provincija od Podunavlja do Jadrana.

Mišljenja sam, da se narodna predaja nije prevarila ni u imenu, ni u mjestu, ni u načinu smrti fra Ivana Rozića. A, vrijeme njegova mučeništva trebalo bi pomaknuti u mnogo dalju i tamniju prošlost turskoga gospodstva na području vrgorske krajine. Treba, naročito imati na umu, što narodna predaja kaže, da je mučeniku bilo ime fra Ivan i da je taj fra Ivan bio obješen.

U već spomenutom turskom spisu iz 1575. g. vidjeli smo da. je hercegovački pravoslavni metropolit Savatije Sokolović prigodom kupljenja (sakupljanja) vladičine (vladičin porez) od katolika po tadašnjoj zapadnoj Hercegovini, među ostalim „objesio o konopac redovnika po imenu fra Ivana“.

O ovome mučeniku fra Ivanu inače više ništa ne znamo, pa ni prezime, ni zavičaj. Događaj koji se zbio nepoznatoga datuma, ali svakako prije 3. 12. 1575. kada je navedeni dokument datiran, uzbudio je cijelo područje ondašnje makarske i duvanjske biskupije.

Sklon sam predpostavci, da, su: fra Ivan, žrtva, mitropolita Savatija iz 1575., i vrgorski mučenik fra Ivan Rozić – jedna te ista osoba“.

Treba također opaziti, da se u dokumentu spominju svjedoci iz sela Vine, a to je selo kod Vrgorca, kuda je po svoj prilici sa svojom pratnjom Savatije nahrupio prema Imotskome i Duvnu.

Premda je fra Ivana Rozića vjerojatno objesio grčkoistočni vladika narodna je predaja to pripisala Turcima, jer je zlodjelo izvršio turski eksponent Savatije u doba turskoga vakta, kada se nakon obnove pećke patrijaršije sporazumio islam s pravoslavljem, i to uz podršku samih Turaka. Da je grob ipak ostalo netaknut u blizini turske tvrđave, može se tumačiti time, što fra Ivana nisu formalno objesili Turcri, pa, su ovi pustili grob na miru i nisu smatrali potrebitim, da ga, unište kao što su prema jednome mišljenju vjerojatno učinili s kostima svoga velikoga neprijatelja sv. Ivana Kapistrana (+ 1456.) u Iloku.”

Fra Leonardo Bajić, prigodom prikupljanja podataka, o čudesima koja su se događala na grobu mučenika, fra Ivana Rozića, nije ništa znao da je fra Ivan jedan od preživjelih fratara iz mostarskog samos­tana što su ga Turci uništili 1563. g. i na tom mjestu sagradili džamiju Tek, mnogo kasnije, prigodom rada na svome doktoratu, fra Karlo Jurišić objasnio je u potpunosti vjerodostojne podatke iz povijesnih spisa, da je fra Ivan Rozić, doista osuđen, mučen i obješen od strane Turaka i pravoslavnog metropolite Savatija Sokolovića.

O fra Ivanu Roziću fra Leonardo Bajić je napisao knjigu:

• o. Ivan Rozić,
• franjevac
• Mučenik i mogući zagovornik
• Pred Bogom
• Izdali
• o. o. Franjevci
• Šibenik 1928
• Tiskara „Kačić“