Časopis „Katolički tjednik“ (godina XIV. (XXXVIII.) / Broj 12 / 29. ožujka 2015.) na stranici 14. do 16.  objavio je reportažu o župi Kruševo. U ime „Tjednika“ reportažu je pisao „Tjednikov“ novinar Željko Ivković.  Zahvalni smo  „Tjedniku“ na njihovu pohodu župe Kruševo i na dobroj reportaži.

Valja, naglasiti da je naš bivši župnik don Ante Romić između dva rata pisao često u „Katoličkom tjedniku“ o tome smo pisali u zborniku kojega smo tiskali o don Anti povodom stote obljetnice od njegova rođenja.

U cijelosti objavljujemo reportažu. Fotografije nisu iz „Tjednika“ prenesene na portal. Ovim pisanjem i objavljivanjem reportaže preporučujemo svim čitateljima našega portala da se pretplate na primanje i čitanje „Katoličkog tjednika“.

 Kruševo kod Mostara – raspjevana i duhovno zdrava župa

Postoji nekoliko razloga zašto su Tjednikovci više nego inače oduševljeni kada idu na teren u Hercegovinu. Jedan od glavnih je srdačnost i gostoljubivost domaćina svećenika i njihovih župljana. Klima u južnim krajevima BiH zimi je izuzetno primamljiva, posebno kada nema padalina, a razlika u temperaturi je mnogo ugodnija. I na kraju najvažnija stvar, ako izuzmemo zajedničke probleme koje muče čitav hrvatski narod većina župa koje obiđemo su duhovno i materijalno zdrave, napredne te uglavnom šalju pozitivnu poruku: dok je Crkve i hrvatskoga puka bit će čvrste vjere u Krista. Jedna od takvih vjerničkih zajednica je Kruševo kod Mostara…

Piše: Željko Ivković

Župa Kruševo je smještena s desne strane rijeke Neretve, jugozapadno od Mostara na južnom dijelu Mostarskog blata. Administrativno pripada stolnom hrvatskom gradu i tamošnjoj općini te predstavlja jedinu mjesnu zajednicu koja je stoprocentno sastavljena samo od Hrvata-katolika. Zaravan je to išarana vrtačama i kamenim ogradama s malenim obradivim površinama. Zemlja je kažu plitka, ali može ponuditi dovoljno, posebice vrijednu čovjeku. Govoreći o Kruševu mora se biti “oprezan”. Ime mjesta je često te može stvoriti zabunu. Kako bi se razlikovali označavaju se najbližim većim mjestom npr. Kruševo kod Stoca ili Kruševo kod Obrovca…

Smatra se kako je dobilo naziv po drevnom gradu Kruševcu. Gdje se on nalazio do danas se ne zna sa sigurnošću. Postoje različita nagađanja i pretpostavke, a za moguću lokaciju spominje se, između ostalih, prostor u selu Podgorju. Poviše te lokacije i Turci su imali svoju kulu i naselje sve do dolaska Austrougarske. Vjerojatno je gradnja turske kule i naselja  nasljedno povezano sa srednjovjekovnim Kruševcem. Bila je česta praksa da osvajači zauzimanjem prostora ruše i pale zatečene gradove i crkve te grade svoje kule i utvrde.

Kruševo kod Mostara

Izuzetno je važno napomenuti kako danas Kruševo kod Mostara nije selo niti naselje, nego područje koje sačinjavaju pet sela: već spomenuto Podgorje te Sretnice, Selišta, Krivodol i Čula. Tri sela “ljube” prostor oko južnog dijela Mostarskog blata, a ostala dva su smještena u unutrašnjosti.

Kako je riječ o zemljopisnom području s razbacanim zaseocima jasno je da na škrtom kamenjaru u prošlosti nije bilo moguće organizirati život većeg broja ljudi koji bi bio koncentriran na jednom prostoru. Blizina Mostara je stalno odvlačila “višak” ljudi. I ne samo Mostar nego i drugi hrvatski gradovi, zemlje Europske unije te prekooceanske države su uvijek vabile sve one koji nisu mogli od svog rada živjeti. Tako je najveći broj žitelja ovog kraja zabilježen 1958., i iznosio je 1 863 osobe u 284 domaćinstva. Kako smo vidjeli danas u Kruševu ima više domaćinstava, ali manje puno manje osoba: 342 obitelji naspram 1 144 osobe. Brojevi dosta govore iako šute. To je ono što smo mogli saznati o Kruševu na internetu. A kakav je vjernički život danas?

Crkva u središtu

Nakon dolaska ispred crkve sv. Ilije, proroka, dočekao nas je don Ljubo Planinić, svećenik, prijatelj medija. Nije ni čudo jer je dugo godina bio tehnički urednik Crkve na kamenu koju je napustio zbog problema s očima. Danas svoju nepresušnu želju za pisanom riječju utažuje pomoću župnog listića koji se zove Kamenjak. Osim toga svakodnevno ažurira i web-stranicu o župi u kojoj djeluje više od 25 godina. Svojim sadržajem i izgledom stranica je to kojom se ne bi postidjele ni veće i moćnije institucije. Sam u župi djeluje pastoralno i smatra kako nema potrebe za kapelanom. Imao je pomoć časnih sestara milosrdnica koje su 2010. otišle zbog starosti i manjka kandidatica.

Odmah na početku razgovora nas je zanimalo zašto je crkva građena u predjelu gdje nama “ni žive duše” tj. obiteljskih kuća. Česta je to pojava u krajevima koji imaju više sela s jednom crkvom. Za objašnjenje se moramo vratiti skoro 100 godina unatrag.

Župa Kruševo je osnovana 1924. od krajnjih sela, Čula, Podgorje, Krivodol i Selišta župe Mostarsko Blato, zapravo Ljuti Dolac i od krajnjeg sela Sretnice koje je odvojeno od župe Gradnići. Prije dolaska svećenika u Kruševo vjernici su u dogovoru s Ordinarijatom odredili da im središte župe s crkvom i župskom kućom bude na sadašnjoj lokaciji kod groblja Sajmište tik do nekropole stećaka. Nastojalo se župsko središte napraviti na mjestu koje je podjednako udaljeno od svih sela. Župa danas nema filijalnih crkava, vjerojatno zato što nema potrebe zbog položaja crkve.

Mnoštvo zborova

Prema riječima don Ljube vjerski i liturgijski život u župi je na visini. Susreti s mladima su redoviti, kao i roditeljski sastanci. ” Godišnje dva puta upriličujemo razne tečajeve, imamo pučke misije svako deset godina. Župski vjeronauk se redovito organizira za svih devet razreda osnovne škole. Ja sam do prije dvije godine držao vjeronauk u školi, ali su ga sada preuzeli laici. Djeca idu i na školski i na župni vjeronauk jer smo uskladili termine. Kad završe vjeronauk u školi dolaze u župu. Tako je radnim danima, a subota je ostala za druge sekcije, pjevačke, folklorne… Glazbena škola ima svaki dan vježbe. Ove godine imamo 14 prvopričesnika i skoro 40 krizmanika”, rekao nam je dugogodišnji kruševski župnik.

U župi se očito njeguje pjevanje. Prema broju zborova može se zaključiti kako je riječ o raspjevanoj župi jer postoje: dječji Ilijini anđeli, mladih koji uvijek muku muči s imenom (na web stranici piše ime Blagi lahor), muževa i žena srednje dobi Zbor Gospe Karmelske, zbor starijih muškaraca i žena Zbor sv. Ilije teklapa Studenac, apostoji tamburaški sastav te zbor glazbene škole.

To su sve aktivne skupine koje često idu na takmičenja te gostuju po drugim župama i katoličkim institucijama. Sad se pripremaju krajem travnja ići u Zagreb… Prema riječima našeg sugovornika obično se razmjenjuju posjeti i gostovanja…mi kod vas, a za nekoliko mjeseci vi kod nas.

Kraj bogat duhovnim zvanjima

Jedno od važnijih pitanja je ono o duhovnim zvanjima. U vremenu pred osnivanja župe i u razdoblju njena djelovanja do danas zaređeno je sedam  svećenika, a među njima i don Petar Čule, kasnije biskup. U časne sestre do vječnih zavjeta pošle su četiri djevojke.

Iz sela Kruševa bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja i prije osnutka župe. Posebno su se isticala prezimena Kordići i Rozići sa Sretnica od kojih je jedanaest mladića zaređeno za svećenike u franjevačkom redu. Među njima se posebno isticao fra Ivan Rozić, koji je za vrijeme osmanlijske vladavine mučeničkom smrću završio svoj život u Vrgorcu. Grob mu se nalazi u Vrgorcu i hodočasničko je mjesto vrgoračkog kraja.

Prošle, 2014., za vrijeme listopadskih svečanosti za đakona je zaređen kruševljanin Josip Čule.

Život danas

Obično kada govorimo o Hrvatima Hercegovine u kontekstu posla nekako na prvu padaju pojmovi: jake tvrtke, duhan, zastupništva, privatni biznis te trgovine. Kruševo je i po tome posebno. U njemu je teže uspjeti jer se nalazi na tranzitu iz Brotnja ili Blatskog kraja prema Mostaru. Premalo se ljudi u prometu zadržavaju u Kruševu, a kroz to podneblje mnogi prolaze u Mostar obavljati različite poslove i vraćaju se kući. Malo tko se zadržava u Kruševu zato se trgovina uopće nije razvila.

Uz bavljenje poljoprivredom i stočarstvom bilo je kod domaćinstava s manjim imanjima, manjom obradivom zemljom dodatno zanimanje-pojarenje. Pojar je bila osoba koja se postavljala u polja da čuva imanja. U poljoprivredi je glavno zanimanje bilo uzgoj duhan, sve vrste žitarica (za potrebe domaćinstva), uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Rijetki su imali malu zaradu od prodane stoke. Rat 1992. je načinio promjene glede običaja stanovništva te je većina vjernika napustila poljoprivredu i stočarstvo, a zadržano je samo vinogradarstvo i proizvodnja vina. Posljednja sadnja duhana obavljena je 1993., a veći dio stoke u posljednjih desetak godina je nestao. Nameće se pitanje pa čime se bave Kruševljani danas? Starije osobe žive od niske mirovine, a mlađi od zarađene mjesečne plaće, najčešće u radu na dnevnice, odnosno u radu na crno. Mnogi rade bez socijalnog i mirovinskog osiguranja. Rekli bismo uz natalitet, najveća boljka čitavog hrvatskog naroda.

Ugodna okućnica i lijepa župna crkva

Nakon razgovora u župskom uredu razgledali smo “okućnicu” te samu crkvu. Svima koji dođu pred župski stan za oko zapadne njegova veličina, ljepota i skladnost s okolinom. Za oko odmah zapadne i replika krstionice kneza Višeslava postavljenom u župnom dvorištu. Lijepo je uređena živa ograda te čitav biljni “arsenal”. Župni stan služi kao prostor za izvođenje različitih manifestacija te mjesto gdje se uvježbavaju različite sekcije kojih župa ima zaista mnogo.

Kako smo vidjeli u dvorištu su se svake godine od završetka posljednjeg rata izvodili određeni radovi u smislu uređivanja i kultiviranja. U posljednjih deset godina na prostorijama, dvorištu, pristupu do crkve, parkiralištu u crkvenom dvorištu i izvan njega učinjeni su veliki građevinski zahvati. Župska crkva i sve prostorije postale su pristupačnije i za oko i za liturgijska događanja. Čini se kako je dvorište idealan prostor i za dječju igru. Sva djeca izgleda kao da na različite sekcije dođu ranije kako bi se mogli družiti pod budnim okom crkve sv. Ilije. Dok čekaju svoje učitelje glazbe čini se kako je šljunak ispred crkve idealan za “šutanje lopte”.

Ne miruju ni župni vrtlari koji pripremaju sadnice za proljeće te kultiviraju već postojeće.

Bilo kako bilo, uvijek prisutna živost oko crkve govori kako je to omiljen prostor za druženje.

Crkva se izgledom i materijalom kojim je rađena dobro uklopila u okolinu. Svoju pozornost plijeni skladnim, niti previsokim niti malim zvonikom te zanimljivim rješenjem ulaznih vrata.

Akademski kipar Ilija Skočibušić je njezin idejni tvorac na kojima su prikazana dva dijela Ilijina života: uznesenje na nebo i život u Sarfati sidonskoj. U polukružnom dijela vrata smješten je Ilija koji se odvaja od kočije i uzlazi u nebo, a nogama prelazi u vratnice vrata. Ilija je prikazan zanosno lebdeći u zraku, raširenih ruku usmjerenih prema nebu. Dolje na zemlji u lijevim vratnicama prikazan je Ilijin učenik Elizej, koji ga je u proročkoj školi naslijedio. Ispod Elizeja u pustinjskoj zaravni upisane su njegope posljednje riječi upućene Iliji: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha”. Umjetničko djelo je pun pogodak!!!

Lijepa unutrašnjost crkve

Unutrašnjost crkve je ugodnih smirujućih “kamenih” boja, prava duhovna oaza. Oltar krasi zanimljivo rješenje propovjedaonice, tabernakula; Put u Emaus s hrvatskim tropletom u podnožju oltara

Na središnjem dijelu oltarišta stoji medaljon Kristova preobraženja. To je i motiv po kojemu je Ilija ušao u direktorij Crkve, a onda za zaštitnika katolika u BiH. Ideju izrade motiva s Kristova preobraženja na Taboru povjerena je umjetniku Skočibušiću. U motivu s preobraženja nazočni su Isus, Mojsije i Ilija. Isus je u boji zlata, a Ilija i Mojsije u bronce.

Župna crkva u Kruševu ukrašena je s osam vitraja. Dva su u svetištu ( na restauraciji) i šest ih je u lađi crkve. Na njima su pojedinačno prikazani: Srce Isusovo, Srce Marijino, Sveta Obitelj, Kristovo uskrsnuće, sv. Ilija prorok, sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Krstitelj…

Nekropola stećaka

Na kraju smo se slikali u dvorištu zajedno s djecom koja pohađaju glazbu kod profesora Karla Miličevića i s “delegacijom” s arheološkog fakulteta vodičima Vedranom i Igorom Tutišem koji su doveli troje japanskih turista kako bi vidjeli nekropolu stećaka tik iza župne crkve.

Razgledajući stećke važno je napomenuti kako su Kruševo kao i mnogi drugi krajevi po Hercegovini još uvijek arheološki neispitani i neistraženi. Ono što se zna, i može činjenicama pokrijepiti, utemeljeno je na vidljivim vanjskim pokazateljima: u kamenu, nadgrobnim spomenicima, stećcima, grudinama… Najvrjednije što Kruševo ima iz povijesnih ostavština je nekropola stećaka čija se glavnina nalazi u crkvenom dvorištu. Nekropola je djelomično ispitana i pročitana…Posebno nas je dojmio jedan od stećaka na kojemu se može pročitati priča o dva prijatelja ili brata koji zajedno na konjima idu u rat, ali se iz rata vraća samo jedan. Razmijenivši adrese s japanskim turistima i prozborivši koju s vodičima krenuli smo dalje…

Očito je kako je Kruševo je prostor na kojem život čovjeka ima budućnosti… Na žalost dolina Neretve je i dalje prostor s velikim previranjima i interesnim zonama. Većina tih previranja je u prošlosti, ali i danas išla preko leđa ovdašnjih Hrvata. Čini se kako se u Kruševu uvijek teško živjelo. Ne zato što nema uvjeta, nego zato što je tako htjela politika…

AF/1 Obrambeni rat hrvatskog naroda na prostorima Hercegovine počeo je više od pola godine prije službenog početka rata u BiH i odigravao se oko Kruševa. Od ožujka 1992. pa do konca lipnja iste godine u Kruševu su bili samo oni koji su bili sposobni braniti rodni kraj. Jedna od prvih oslobođenih crta bojišta dogodila se upravo na bojišnici u Kruševu 11. lipnja 1992. Tada su brda Kruševa bila oslobođena od neprijateljskih snaga te je izravna opasnost za prostor župe otklonjena. Crkva je izravno bila pogođena s nekoliko granata te je oštećen krov koji je bio pola godine ranije temeljito obnovljen.

AF2/ Kruševo je nažalost poznato i po dvije tragedije: sretničkoj svatovskoj tragediji i ubojstvu krilnika HOS-a Blaža Kraljevića. Iz nejasnih razloga 8. veljače 1938. na Sretnicama je izgorjelo 29 svatova, a u narodu je ostala nedokazana sumnja podmetnutog požara. Druga tragedija je iz novije povijesti kada je 9. kolovoza 1992. u Kruševu ubijen hosovac Kraljević zajedno s pratnjom. Događaj i okolnosti nikad nisu razjašnjeni, a na svu sreću tenzije su smirene te je izbjegnut veći unutarhrvatski sukob koji je poslije tog događaja mogao izbiti između HOS-a i HVO-a.